Tri sejmena su žureći prošla ulicom, muselim sigurno nije spavao ove noći, ni kadija. Mnogo nas je provelo noć bez sna. Bili smo odvojeni jedan od drugog, a sudbina je među nama isplela čvrstu pređu. Za sve se pobrinula, i sad mi je dala konačno rješenje. Čekao sam, znajući da će doći. A kad sam ga vidio, koljena su mi zadrhtala, drob me zabolio, mozak se užario, ali nisam ispuštao ono što sam uhvatio.
Stajali smo kraj Harunova mezara. Gledao sam u nišan pokapan voskom izgorjelih svijeća, i proučio dovu bratu za dušu.
I Mula-Jusuf je digao ruke, šapčući molitvu.
- Često vidim kako se moliš nad ovim grobom. Činiš li to zbog svijeta, ili zbog sebe?
- Nije zbog svijeta.
- Ako je zbog njega, i zbog sebe, onda nisi sasvim pokvaren.
- Sve bih dao da zaboravim.
- Učinio si veliko zlo, i njemu i meni. Meni više nego njemu, jer sam ostao živ, da pamtim, da me boli. Znaš li?
- Znam.
Glas mu je umoran, potonuo negdje u dubinu grla.
- Znaš li za moje besane noći, za mrak u koji si me gurnuo? Natjerao si me da mislim kako da uništim tebe i zlo u tebi, da li da te predam zakonu reda, ili da te zadavim svojim rukama.
- Imao bi pravo, šejh-Ahmede.
- Da sam znao šta je pravo, učinio bih to. Ali nisam. Ostavio sam sve Bogu, i tebi. A znao sam da ima i većih krivaca. Ti si bio kamen u njihovoj ruci, zamka kojom su hvatali glupake. Žalio sam te. A možda si i ti žalio nas.
- Žalio sam, šejh-Ahmede, Bog mi je svjedok, žalio sam, i žalim.
- Zašto?
- Prvi put je neko tako stradao zbog moje poslušnosti. Prvi put, što znam.
- Kažeš da žališ. Je li to samo riječ?
- Nije samo riječ. Mislio sam da ćeš me ubiti, noćima sam čekao, osluškivao tvoje korake, siguran da će te mržnja dovesti u moju sobu. Ni rukom ne bih mahnuo da se odbranim, božjim imenom ti se kunem, ni usta ne bih otvorio da nekoga dozovem.
- Da sam tad zatražio da nešto učiniš za mene, šta bi rekao?
- Učinio bih, sve.
- A sada?
- I sada.
- Onda te pitam: hoćeš li učiniti sve, zaista sve što ti kažem? Razmisli prije nego što odgovoriš. Ako nećeš, idi mirno svojim putem, neću te ni prekoriti. Ali ako pristaneš, ne smiješ ništa da pitaš. Niti smije ko znati, samo ti i ja, i Bog koji me naputio.
- Učiniću.
- Odgovaraš prebrzo. Nisi ni razmislio. Možda nije lako.
- Razmislio sam davno.
- Možda tražim da nekoga ubiješ.
Pogledao me prestravljeno, nepripremljen u sebi, riječ pristanka prebrzo mu se otela, sjećanje i ovaj grob natjerali su ga na poslušnost. Rekao je: sve, ali to je imalo njegovu mjeru. Sad nije htio da odustane.
- Neka bude, ako je potrebno.
- Još možeš da odustaneš. Tražiću mnogo. Poslije nema vraćanja.
- Svejedno. Pristajem. Što može tvoja savjest, neka primi i moja.
- Dobro. Onda, zakuni se pred ovim mezarom, koji si ti iskopao: neka me alah osudi na najteže muke ako ikome išta kažem.
Ponovio je, ozbiljno i svečano, kao molitvu.
- Pazi, Mula-Jusufe, ako kažeš, i sad i poslije, ili ako ne učiniš, ako izdaš, ništa te više neće moći spasiti. Biću primoran da se branim.
- Nećeš imati od čega da se braniš. Šta treba da učinim?
- Idi kadiji, sad odmah.
- Više ne idem kadiji. Dobro, otići ću.
- Reci mu: hadži Jusuf Sinanudin je pomogao Posavcima da pobjegnu iz tvrđave.
Mladićeve plave oči su se raširile od straha i zaprepaštenja. Kao da bi ga manje iznenadio zahtjev da nekoga ubije.
- Jesi li razumio?
- Jesam.
- Ako upita ko ti je rekao, čuo si slučajno, od nepoznatih ljudi u hanu, ili ti je neko šapnuo u mraku, ili ne možeš da kažeš ko je. Izmisli nešto. Mene ne pominji. Ni tebe neka ne pominju. Dosta im je ime koje im poklanjaš.
- Stradaće.
- Rekao sam da ništa ne pitaš. Neće stradati. Pobrinućemo se da mu ništa ne bude. Hadži Sinanudin mi je prijatelj.
Nije izgledao pametno, s licem što je izražavalo krajnju zbunjenost. Uzaludno se mučio da pronađe ma kakav smisao u svemu što je čuo.
- Idi.
Još je stajao.
- A onda? Poslije?
- Ništa. Vrati se u tekiju. Ništa više ne treba. Pazi da te niko ne vidi s kadijom.
Otišao je, kao slijep, ne znajući šta nosi ni čemu služi.
Odapeo sam njihovu strijelu. Nekoga će pogoditi.
Žuto rebrasto lišće pada s drveća, ono isto što sam ga dodirivao proljetos, želeći da me protoči svojim tokovima, da postanem neosjetljiv kao biljka, da venem svake jeseni i cvjetam svakog proljeća. A eto, desilo se drukčije, svenuo sam u proljeće a cvjetam u jesen.
Počelo je, brate Harune. Dolazi žuđeni čas.
Mogao sam gledati u sat i tačno pogađati: sad je Mula-Jusuf kod kadije, sad su sejmeni pred hadži-Sinanudinovim dućanom, sad je sve gotovo. Uzeo sam u račun njihove stečene navike, osjećaj sigurnosti, želju za odmazdom, zato sam znao da nisam uzalud bacio mamac. Stečene navike gone na ponavljanje postupaka, osjećaj sigurnosti oduzima razbor, želja za odmazdom ubrzava odluke. Ako ništa ne učine, treba da očekujem smak svijeta.
A začudo, čaršija je mirna, iznad nje se diže svakodnevni huk isturenih riječi, topota, otkucaja, udaraca, uzvika, ljudi rade ili razgovaraju, umrtvljeni običnošću.
Čak i golubovi mirno hodaju po kaldrmi.