Derviš i smrt

- Ja sam šejh Ahmed Nurudin, božji rob i prijatelj tog dobrog čovjeka što ga vodite. Kuda ga vodite? Pitam u ime ovih ljudi koji ga poznaju, pitam u ime prijateljstva koje me veže za njega, pitam u njegovo ime, jer on sad ne može da se brani. Ako je išta rđavo rečeno o njemu, laž je. Svi smo mu jamci, i svi smo svjedoci da je to najčestitiji čovjek u kasabi. Ako njega zatvorite, ko treba da ostane na slobodi!

- Zreo si - rekao je čovjek mračno - i ne bi trebalo da te savjetujem. Ali bi bolje bilo da se ne miješaš.

- Idi kući, šejh Ahmede - rekao je hadži Sinanudin, za čudo vedro. - Hvala ti na prijateljskim riječima. I vi, dobri ljudi, raziđite se. Ovo je neka greška i ispraviće se, sigurno.

Svi tako misle: greška. A greške nema, postoji samo ono što ne znamo.

Ljudski grozd se razmaknuo, i sejmeni su odveli hadži-Sinanudina. Gledao sam za njima, stojeći u mjestu, i mene su tako vodili, i Haruna, samo niko nije izašao da rekne lijepu riječ za nas. Ja sam rekao, i znao sam da sam viši od njih. Nije me uznemirio osjećaj krivice što je zatvoren dobar čovjek, jer da je drukčiji, sve ovo ne bi imalo nikakva smisla, ne bi ničemu poslužilo. Ako i strada, poslužilo bi to većem i važnijem cilju nego što je život ili smrt jednog čoveka. Sve ću učiniti za njega što budem mogao, a Bog neka odredi kako hoće. Srećom, nije se desilo ono što je bilo najbesmislenije od svega: da su ga odmah pustili.

Ljudi su otišli za hadži-Sinanudinom i sejmenima, i dok su posljednji zamicali za ćošak, vidio sam Mula-Jusufa kako stoji pred jednim praznim dućanom. Nisam ga pozvao, a on je prišao, kao opčinjen, sa strahom u nesigurnim očima. Čega se boji? Učinilo mi se da njegov pogled i njegova misao ne idu za hadža-Sinanudinom, već se zadržavaju na meni, ukočeni, užasnuti, ne usuđujući se ni da me izbjegnu.

- Jesi li ovdje cijelo vrijeme?

- Jesam.

- Zašto me tako gledaš? Uplašen si. Šta se desilo?

- Ništa.

Pokušao je da se osmjehne, s naporom, ali je to ličilo na trzaj, na grč, i opet je onaj izraz straha, koji uzalud želi da prikrije, sledio njegovo lice što je počelo da gubi svježinu.

Krenuo sam sokakom, a on za mnom, moja sjenka.

- Zašto si uplašen? - upitao sam ponovo, tiho, ne okrećući se. - Da se nije desilo štogod nepredviđeno?

Požurio je da se izravna sa mnom, kako ne bi propustio nijednu moju riječ. Ne iz ljubavi.

- Sve sam učinio kako si rekao. Obećao sam i učinio.

- I sad ti je krivo?

- Ne, nije mi krivo, nije mi nimalo krivo. Učinio sam kako si naredio, vidio si i sam.

- Pa šta je onda?

Okrenuo sam se prema njemu, možda suviše naglo, začuđen njegovim nesigurnim glasom i batrgavim riječima, ljut na sebe što me se to tiče i što ga pitam, ali sam htio da znam da li se desilo nešto što ne smije da prizna, jer bi sad svaka greška bila opasna. Ali kad sam ga tako iznenada pogledao, možda i zbog neočekivane kretnje, ili zbog prijetnje u glasu, on se trgao, nesvjesno zastao, kao da izmiče od udarca, ili ga je strah ukočio, a lice mu se pretvorilo u masku strave. Tada sam znao: mene se boji. Uvjerila su me njegova otvorena usta, obamrli mišići nisu mogli da ih pokrenu i uobliče, zgrčeno tijelo, koje se u jednom trenu izdalo, i samo zatečeno i prestravljeno. Sve je trajalo kratko, sasvim kratko, i stisnute žile su propustile zaustavljenu krv, usta su dobila svoj obični oblik, mala plava kružnica u sredini očiju počela je da se kreće.

- Bojiš se mene?

- Ne bojim. Zašto bih se bojao?

Bijes me obuzimao, ničim ga više nisam mogao zadržati.

- Slao si ljude u smrt, a sad ti grč zapliće crijeva, zato što si vidio da umijem biti i opasan. Ne podnosim taj tvoj strah, on je put do izdaje. Pričuvaj se. Sam si pristao, ne možeš više nazad. Dok te ja ne otjeram.

Provalilo je iz mene neočekivano, kao potreba da se rasteretim, istutnjim, poslije dugih časova napetosti. Silovito se izlivao iz mene mutan talog, kome razum i opreznost nisu dopuštali da se ranije pokrene. Možda ni sad nije bilo pametno ni oprezno da ovako postupim, ali dok sam mladića bičevao riječima koje su se davno rodile u meni, osjećao sam kako nezaustavno lipte iz mojih žila, ispunjavajući me slašću koju sam jedva mogao i da slutim. Kad je prva snaga pražnjenja oslabila, i kad sam vidio kakav poražavajući utisak ostavlja na mladićevu licu ova otvorena provala mržnje i prezira, došlo mi je do svijesti da njegov strah može da bude i koristan: vezaće ga uza me jače nego ljubav.

Pričinjavala mi je zadovoljstvo i njegova zaprepašćenost što pred sobom vidi sasvim drukčijeg čovjeka nego što je bio onaj raniji šejh Nurudin. Ovaj mladić je pomogao da se ubije taj mirni i blagi čovjek, koji je vjerovao u svijet koji ne postoji. Ovaj sadašnji se rodio u mukama, i samo je lik ostao isti.

On misli da se svetim. Ne tiče me se. Samo sam ja znao da je ovaj novi šejh Nurudin veoma sličan onom mladom dervišu što je s golom sabljom u zubima preplivavao rijeku da napadne neprijatelje vjere, onom ludom dervišu, drukčijem od ovog današnjeg po tome što je bio bez lukavstva i bez mudrosti, koje nam samo težak život može da daruje.