Derviš i smrt

Pokoj ti vječni, davni neiskusni mladiću u kome je čista vatra gorjela, i potreba za žrtvom.

Pokoj vječni i tebi, časni i plemeniti šejh-Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i božje riječi.

Palim vam svijeću u sjećanju i u srcu, vama koji ste bili dobri i naivni.

Sad onaj koji nosi vaše ime nastavlja vaše djelo, ne odričući se ničega vašeg, osim naivnosti.

Vrijeme je do sad bilo more što se polako giba među velikim obalama trajanja. Sad je ličilo na brzi tok rijeke koja nepovratno odnosi trenutke. Nijedan ne smijem izgubiti, za svaki je vezana jedna mogućnost. Uplašio bih se da sam ranije mislio tako, izbezumio bi me taj siloviti huk i nezaustavno kretanje, a sada sam prisiljen da ga sustižem, pripremljen u sebi, jer mi se žuri. Ali nisam brzoplet, dobro sam izmjerio svaki tren što će naići iz mraka budućnosti, i čin kojim ću ga oploditi, da se desi ono što čekam, kad se sve spoji u lanac uzroka i posljedica.

Znao sam šta će mi Alijaga reći kad čuje, a prvo sam otišao njemu. A on je već sve čuo, glas je došao prije mene. I slušao sam ono što sam mislio da ću čuti sutra, ili poslije podne, bilo je samo sočnije nego što sam pretpostavljao. Pridigao se na postelji, žut, providan, mršav, i grdio, prijetio, psovao, a trebalo je, veli, i ja tako da im kažem, da im pomenem oca i mater, iako je to, doduše, za mene nezgodno, zbog čina i položaja, ali svejedno, ponio sam se ljudski, čast mi svaka, i rekao im ono što treba da kaže pošten čovjek za poštena čovjeka.

Stajao sam i čekao da ta gomila riječi izljulja iz njega, uzbudiće sam sebe još više, neka se samo ljute, i mislio kako se svi brinu za njega, kako su uzbuđeni i pozlijeđeni, a niko se nije rastužio ni rasrdio kad su mene odveli, niko nije rekao ono što pošten čovjek treba da kaže za poštena čovjeka. Ko nije pošten, ja ili oni? Ili možda i ne treba govoriti o poštenju, svakome je pošteno ono što se njega tiče. A ja nisam njihov, nisam ničiji, i moram sve da svršim sam. Sam, kao i onda, ali će sad oni biti moja vojska, a ničim me neće obavezati. Nisam njihov, i ne tiču me se. Pustio sam niz vodu njihova čovjeka, i oni će ga vaditi, ne znajući da rade za mene. I za pravdu, jer sam na božijoj strani, pa neka budu i oni, nehotice.

Dužnost mi je bila da to učinim (rekao sam starcu, umanjujući svoj čin), a biće mi dužnost da učinim i više. Ako ne zaštitimo pravdu, pravde neće biti. Ne ustajem protiv vlasti, ali bi me stigla kazna božija kad ne bih progovorio protiv neprijatelja vjere, a to je svako ko joj ruši temelje. Ako ih ne spriječimo, ohrabriće ih naš strah, pa će činiti sve veće zlo, prezirući i nas i božji zakon. A možemo li, smijemo li to dopustiti?

Ne znam mnogo o neprijateljima vjere, rekao je Alajaga, ali ne smijemo dopustiti da se vrši zulum nad dobrim ljudima. A i sami smo krivi što smo pustili da nas taru kojekakvi hrsuzi i nikogovići. Gledamo ih s visoka, postalo nam svejedno, pa se osilili, zaboravili ko su. Ali neka, ne bismo se probudili da su bili pametniji. - Pošalji po kadiju - naredio mi je, zaboravljajući na obzire, kao i svaki čovjek kome bogatstvo da pravo da vlada ljudima.

Bojao sam se da će to reći, i pripremio sam se unaprijed, ne znajući šta bi kadija mogao da učini. Ako bi ga odbio, to bi bilo dobro, razbjesnio bi i njega i čaršiju. Ali ako bi pristao, ako bi ga starac uplašio ili potkupio da pusti hadži-Sinanudina, sve bi se završilo jadno, prije nego što je počelo. Zato sam se suprotstavio njegovoj namjeri, zbog onog djelića mogućnosti koja bi me učinila smiješnim. Ostalo bi mi samo beznadno čekanje druge prilike.

Upitao sam mirno, uvjeren u svoj razlog:

- Zašto ti je potreban kadija? Od svega što bi mogao da mu ponudiš, ili čime bi mogao da mu zaprijetiš, njemu je važnija njegova sigurnost. Ako ga pusti, sebe je optužio.

- Šta hoćeš? Da čekamo i gledamo u bob? Da učimo dove?

- Treba poslati pismo u Carigrad, Mustafi, sinu hadži-Sinanudinovu, neka spašava oca kako zna.

- Kasno će biti dok pismo stigne. Moramo ga izvući prije.

- Učinimo oboje. Ako ga ne spasemo, neka ih bar kazna ne mimoiđe.

Pogledao me nesigurno, kao da ga je porazila mogućnost prijateljeve pogibije.

- Pošten čovjek, kao on, nikakvo zlo nije mogao da učini. Šta bi onda moglo da mu se desi?

- I ja sam tako mislio za brata. A znaš šta mu se desilo.

- To je drugo, zaboga!

- Šta je drugo, Alijaga? Hadži Sinanudin nije sitan i beznačajan kao moj brat, za njega ima ko da se zauzme. Jesi li to htio da kažeš? Možda je tako, ali to znaju i kadija i muselim. Zašto su ga onda zatvorili? Da ga puste kad vi zaprijetite? Ne budite naivni, ako Boga znate!

- Šta ti hoćeš? Da se osvetiš?

- Želim da stanem na put zlu.

- Dobro - rekao je hripavo - neka bude oboje. Ko će napisati pismo?

- Već sam napisao. Stavi i ti svoj pečat, ako hoćeš. I treba naći nekoga da odnese, što brže može. Treba i platiti. Ja nemam.

- Platiću. Daj pismo.

- Ja ću odnijeti.

- Ne vjeruješ nikome? Možda imaš pravo.