Derviš i smrt

- Samo - rekao je, zimogrožljivo trljajući debele ruke - znaš valjda koliki te ne vole, i koliko je tužbi otišlo u Carigrad. Svi traže tvoju glavu. Većinu je vezir zadržao kod sebe. On ti je odbrana, bez njegove zaštite odavno bi te raznijela tuđa mržnja. Ako to ne znaš onda si budala, a ako znaš, kako možeš biti toliki nezahvalnik? A zašto te vezir štitio? Zbog lijepih očiju? Zato što je mislio da se može na tebe osloniti. A ako vidi da ne može, zašto bi te i dalje čuvao? Vlast nije prijateljstvo, već savezništvo. Čudno je, međutim, da si ti strog prema svakome, a blag jedino prema valijinim neprijateljima. A prijatelje svojih neprijatelja valija takođe smatra svojim neprijateljima. Ako su valija i zemlja uvrijeđeni, a ti nećeš da ih odbraniš, i ti si prešao na drugu stranu.

- Pročitaj ovo - pružio mi je neko cage.

Jedva sastavljajući slova i jedva shvatajući smisao, pročitao sam pismo zemljaka carigradskog mule, u kome pita valiju zašto tako uporno brani kadiju Ahmeda Nurudina, koji je podstakao pobuni čaršije i, zbog lične mržnje, skrivio smrt ranijeg kadije, čestitog alima i sudije, što je tužbom njegove udovice i izjavama svjedoka dokazano, a postoje i tužbe najuglednijih ljudi, ogorčenih zbog Ahmed Nurudinove samovolje i težnje da svu vlast uzme u svoje ruke, čime se ogriješio o šerijat i o visoku carsku želju da vlast, koja je Padišahu od Boga data i koju on prenosi na svoje službenike, nigdje ne može držati jedan čovjek, jer je to put do zuluma i nepravde. A ako sve nije tako, i ako valija ima drukčije mišljenje i druge razloge, neka mu javi, da bi znao da se ravna.

Pismo me porazilo.

Znao sam za spletke i žalbe, ali sam prvi put vidio pravi dokaz. Učinilo mi se da je strijela prohujala tik mimo mene. Osjetio sam strah.

- Šta kažeš?

Što sam imao da kažem? Ćutao sam. Ne iz prkosa.

- Hoćeš li napisati rješenje?

Alahu, pomozi mi, ne mogu ni napisati ni odbiti. Najbolje bi bilo da umrem.

- Hoćeš li napisati?

Na šta me ovo prisiljavaju? Da osudim prijatelja, jedino stvorenje koje sam sačuvao za svoju nezadovoljenu i gladnu ljubav. Šta bih onda ja bio? Ništavilo, koje bi se stidjelo sama sebe, najusamljeniji bijednik na svijetu. Sve što je ljudsko u meni, on je čuvao. Sebe ću ubiti, ako im ga predam. Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo.

Rekao sam nemilosrdnom čovjeku:

- Ne prisiljavajte me na to, suviše je surovo.

- Nećeš da napišeš?

- Neću. Ne mogu.

- Kako hoćeš. Pročitao si pismo.

- Pročitao sam, i znam šta me čeka. Ali shvati me, dobri čovječe! Zar bi tražio da ubijem oca ili brata? A on mi je više od njih. Više mi je i od mene samog. Držim se za njega, kao za kotvu. Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja. On mi je sve što imam, i ne dam ga. Učinite od mene što god hoćete, neću ga izdati, jer neću da utulim posljednju svijetlu zraku u sebi. Stradaću, ali ga ne dam.

- To je lijepo - rugao mi se defterdar - ali nije pametno.

- Da imaš prijatelja, znao bi da je i lijepo i pametno.

Na žalost, nisam rekao ni to ni išta slično. Docnije sam mislio kako bi možda bilo pošteno da sam tako kazao.

A desilo se sasvim drukčije.

- Hoćeš li napisati rješenje? - pitao me defterdar.

- Moram - rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju.

- Ne moraš. Odluči po savjesti.

Oj, ostavi savjest na miru! Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu, i dići ću ruke od sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio.

Ali ni to nisam mislio tada. Bilo mi je teško, osjećao sam da se dešava nešto strašno, toliko nečovječno da se ni domisliti ne može. Samo je i to potisnuto, pokriveno strahom što me prožeo kao omama, i divljim klokotanjem krvi što me gušila nabujalošću i vrelinom. Želio sam napolje, da udahnem vazduha, da se oslobodim crne omaglice, a znao sam da se sve mora riješiti odmah, u tom času, i onda ću se riješiti svega. Otići ću na brdo, na najviši greben, ostaću do večeri, sam. Ništa neću misliti, disaću, disati.

- Ruka ti dršće - začudio se defterdar. - Zar ti je toliko žao?

Osjećao sam muku u stomaku, povraćalo mi se.

- Ako ti je toliko žao, zašto si potpisao?

Htio sam nešto da odgovorim na to ruganje, ne znam šta, ali sam ćutao, pognute glave, dugo, dok se nisam sjetio, i počeo da molim, mučajući:

- Ne mogu više ostati ovdje. Treba da odem nekud, kud bilo. Samo daleko.

- Zašto?

- Zbog svijeta. Zbog svega.

- Kakva si ti ništarija! - rekao je defterdar mirno, s dubokim prezirom, iako nisam znao, niti sam mogao misliti o tome, zbog čega me prezire. Nije me ni zaboljelo, samo sam ponavljao u sebi tu ružnu riječ kao brojanicu, ne razumijevajući njen pravi smisao. Jedino što je u meni živjelo, to je osjećanje potpune ugroženosti, kao pred hajkom. Sve je zatvoreno oko mene, izlaza nema. A nije mi svejedno, bojim se.

- Ko će otići po Hasana?

- Piri-Vojvoda.

- Neka ga vodi u tvrđavu.

Izašao sam u hodnik, i susreo se s Mula-Jusufom. Vraćao se odnekle u svoju sobu.