Derviš i smrt

Poslali smo odmah po Hasana, i ja sam sa zebnjom očekivao da se pojavi uvrijeđen što ga saslušavamo, prezriv, prijek, a nisam mogao da ga opomenem, da ga privolim na opreznost, jer mu naglost ne bi pomogla. Nadao sam se samo da će razumjeti i svoj i moj položaj, a potpuno sam se umirio kad sam čuo kako odgovara. Jest, rekao je, Dubrovčanin je otišao kući, a žurilo mu se, dobio je vijest da mu je majka na umoru. Dao mu je momke i konje, zato što u menzilhani nije bilo odmornih konja. A otpratio ga je do polja, kao što uvijek prati prijatelje. Pričali su o običnim stvarima, toliko običnim da ih se jedva i sjeća, a sjetiće se ako baš treba, iako ne vidi da to ima ikakva značaja. Prijatelj mu nije govorio ni o kakvom izvještaju. (- Špijunskom - objasnio je muselim). Vrlo mu je to čudno, jer se čovjek bavio samo trgovinom, i ni u kakav drugi posao nije ulazio. I njega je nagovarao da karavane i trgovinu okrene na Dubrovnik, umjesto na Split i Trst, ako bi se opet počeo time baviti. S ostalim Dubrovčanima nije otišao zato što je pismo od kuće dobio tek kad su oni otišli (to, je lako provjeriti: čovjek koji mu je donio pismo, još je u hanu), i spremio se na brzinu, uzevši samo najpotrebnije stvari.

Kad smo mu pokazali izvještaj, preletio ga je očima i mašući glavom, izrazio čuđenje ako je to pisao njegov prijatelj, on ne zna, doduše, jer se nikad nisu dopisivali, da bi mogao prepoznati rukopis, ali je moguće prepoznati misao, a baš nju ne vidi. A ako je to zaista njegovo, a po svemu izgleda da jest, onda on ima dvije duše, i ovu mu do sad nije pokazivao. Nasmijao se čitajući izvještaj, i rekao da bi mu bilo krivo što je ispao budala, kad bi od ovog moglo biti kakve štete. Ali, srećom, ne može, jer sve što je ovdje napisano, mogao bi svako o svačijoj zemlji reći, i niko se više ne čudi takvim stvarima. Nije njegovo da nam išta savjetuje, niti mu je to običaj, ali misli da vatru ne treba raspirivati bez potrebe, ni gasiti kad se sama ugasila. Bruka i uvreda je izbjegnuta, jer bruka nije ono što se čini, a pogotovu što se ne učini, već ono što se razglasi. Ostala je samo osujećena namjera. Onda nema ni uvrede, osim ako nam je potrebna. I tako, od svega još može ispasti i korist. Ne, zaista se ne slaže s ovakvom rabotom, mada već odavno ljude ne smatra anđelima, ali svoga prijatelja ne želi da grdi, jer bi bilo ružno, niti da opravdava, jer to više nikome ne treba. Može da govori samo o sebi i, mada nije kriv, spreman je da izrazi žaljenje, nama i veziru, što je umiješan u jednu besmislicu, koja nam je zadala više brige nego što zaslužuje.

Slušao sam ga sa zanimanjem. Sumnjam da nije znao za razlog Dubrovčaninova bijega, ali je ostavljao utisak da mu je savjest čista, a sigurno i jest, jer ga se ne tiče ni pismo ni vezirov ugled. Na sve je imao miran i uvjerljiv odgovor. Možda sam samo ja osjećao podsmješljiv prizvuk u svakoj njegovoj riječi, jer sam pažljivo pratio sve što kaže, radostan što uspješno odbija sumnje. Uvidio sam, još jednom, koliko mi je stalo do njega, i koliko bi me pogodila njegova nevolja. Ne bih ga lako prepustio ničijoj osveti, ali mi je drago što se sam opravdao. Volim ono što jest, nego ono na što bih bio prisiljen.

Za sebe se nisam mnogo brinuo pred vezirom: bio sam mu potreban.

U petak, poslije džume, Mula-Jusuf mi javi da me u mešćemi čeka valijin defterdar. Koji ga je šejtan doveo ovamo po ovako ružnom vremenu!

Svratio sam do muselima. Malo prije je otišao kući, obuzela ga neka vatruština, rekli su mi. Znao sam kakva je to vatruština, spašava se njome od svake neprijatnosti, ali mi nije lakše što to znam.

Dočekao me ljubazno, predavši mi selam od valije, i rekavši da bi volio da odmah svršimo ono zbog čega je i došao, a nada se da neće trajati dugo, umoran je od puta i dugog jahanja, i želio bi da se što prije okupa i odmori.

- Zar je posao toliko hitan?

- Moglo bi se reći i da je hitan. Još danas moram javiti valiji šta je urađeno.