Derviš i smrt

Ispričao je kako su hajduci napali dubrovačke trgovce pod planinom, i dok su ih odbili, pobjegao im je jedan konj, i bježeći prema kasabi, okrenuo u neko selo. Dubrovčani su ga uzalud tražili, i otišli su ne našavši ga, jer im se žurilo da planinu pređu za dana. Piri-Vojvoda je saznao za konja i odmah ga pronašao, natjeravši seljake da vrate sve što su uzeli, a vjerujem da bi mu dali i svoje a ne tuđe. Tako je našao i pismo, i odnio ga sarafu Salomonu, da mu ga pročita, jer nije znao latinicu.

Zavrtjelo mi se u glavi od te zapletene priče i od tog jedva uhvatljivog događanja, na koje bi svaki pametan čovjek samo odmahnuo rukom, a Piri-Vojvoda je tjerao do kraja, jureći sjenke, i istjerao špijunski izvještaj!

Stajao je preda mnom i čekao. Pročitao sam pismo i saznao što sam znao i ranije, da stranci pišu o onome što vide i čuju u tuđoj zemlji, i svi to znaju i svi to čine, a opet se svi zgranjavaju kad se uhvati. Pročitao sam, i odahnuo: nije pisalo ništa o Hasanu što bi moglo baciti ma kakvu sumnju na njega, ni o meni, što bi me moglo uvrijediti. Dubrovčanin je pisao najviše o veziru i o upravljanju zemljom. Ponešto, doduše, tačno, ali ružno kad se pročita. ("Chaos uprava izcrpila je snagu zemlje... Da vidite, kakovi su to glupi ljudi, ti kajmakami i muteselimi: Vi bi se čudili, kako je moguće, da ti ljudi, koji ni u pošteno društvo nespadaju, mogu imati vladu... Mreža špijunluka u Bosni razastrta je preko činovnika i tajnih uhodah, kao u kojoj deržavi zapadnoj... Vezir je uveo bezpravje i sebe poistovjetio sa carstvom, i tko nije s njim evet govorio, taj je neprijatelj... U obće pako on postavlja, premiešta, odpušta činovnike i vlada zemljom po ćeifu; zakonah se izrazio više puta da ne zna... Omrznuo je i muhamedancem i kršćanom. Ali ga vlada neće lahko dignuti, jer si je on u sedam godinah nagrnuo dukatah, te se š njimi drži u Carigradu... Š njim drži se također sve njegovo pleme... Sredstvom ovoga nečudorednoga, okrutnoga, izdajničkog družtva zajašio je narodu na vrat, tako da niko nesmjede ni pisnuti... Ovaj sistem terorizma i policije, naravno je, da je morao Bosnu učiniti mrtvim udom carstva, jer više nevjerovaše prijatelj prijatelju, otac sinu, brat bratu, drug drugu, jer se svako bojaše crnih ljudi Osmanovih, i bio je sretan, ako se nije zanj čulo u zemlji..." I kupovina oduzetih imanja u Posavini je pomenuta, i cijena za koju su kupljena, za bagatelu, i imena prijateljah i ljubovnikah iz vezirova plemena, sve što su uzeli, dobili, oteli. Nije Latinin sjedio zatvorenih očiju i ušiju ovdje u Bosni!)

- Strašno - rekao sam, zbog Piri-Vojvode, koji je sa zanimanjem očekivao moj sud.

- Treba ga uhapsiti.

- Nije lako uhapsiti stranca.

- Zar stranac može činiti što mu je volja?

- Ne može. Posavjetovaću se s muftijom.

- Posavjetuj se. Ali ga prije treba uhapsiti.

- Možda, vidjeću.

Izašao je, duboko nezadovoljan.

Nesreća božija! Da nije turao nos gdje ne treba, bio bih miran bar s te strane. Ne znam i ne tiče me se. Sad znam i mora da me se tiče. Ali, ma šta učinio, mogu da pogriješim, i ništa mi ne pomaže savjest, na koju sam toliko računao. Ovo su časovi zbog kojih kosa posijedi prije vremena.

Muftija nije htio ni da čuje da na Bajram razgovara o poslovima. Nije doduše htio ni bez Bajrama, a nije mi ni važno njegovo mišljenje već njegovo ime.

Muselim nije bio kod kuće. Otišao je u čaršiju, rekli su ukućani. Našao sam ga u muselimatu. Na Bajram! Sve je već znao.

- Treba ga uhapsiti - rekao je bez okolišenja.

- A ako pogriješimo?

- Izvinićemo se.

Začudila me ta njegova odlučnost, sasvim neuobičajena. Najbolje bi bilo ne poslušati ono što savjetuje, jer mi ne želi dobro, to znam. Ali ako poslušam, odgovornost je zajednička.

- Izgleda da je tako najbolje.

Pristao sam, ali nisam bio uvjeren.

Piri-Vojvoda me oslobodio te muke, ali me opteretio drugom. Došao je da nam javi, ogorčen što se to desilo, i zadovoljan što su njegove sumnje opravdane, da je Dubrovčanin, uz Hasanovu pomoć, pobjegao iz kasabe. Otišli su pješke do polja, a tamo su Dubrovčanina čekali Hasanovi momci s konjima. Hasan se vratio sam.

- Nezgodno - vrtio je glavom muselim.

Sve na njemu izgleda zabrinuto, i glas, i pognuta ramena, i ruka na bradi, sve, osim jedva vidljivog smiješka oko tankih usana. Biće čudno ako ne javi valiji da je on bio za hapšenje, ali na žalost, on ne odlučuje.

Piri-Vojvoda je već odbacivao krivicu od sebe, i optuživao:

- Ja sam govorio da se uhapsi.

- Nezgodno - ponavljao je muselim, zakucavajući mi klin u čelo.

I još kako nezgodno, znao sam to i sam. Sad više nije kriv Dubrovčanin, jer ga nema. Krivci su oni koji su ostali. Kriv je Hasan, i kriv sam ja, zato što sam mu prijatelj, i zato što sam dopustio da Dubrovčanin pobjegne. Kriv, zbog tuđeg posla, tuđe vjernosti, i tuđe gluposti. Kriv pred valijom, koji mi je bio zaštitnik.