Derviš i smrt

Ne okolišeći, izrekao je sve odjednom, naglasivši odmah da je valiju naljutilo i uvrijedilo ono pismo. (To je namijenjeno meni, da bi me upozorio na ozbiljnost cijele stvari), a krivo mu je i zbog mene, što sam pustio Dubrovčanina da pobjegne, iako sam to mogao spriječiti. (Te riječi su otišle odavde, pa su se, eto, opet vratile u mjesto rođenja!) Pisao je dubrovačkom senatu i tražio da se krivac kazni zbog laži i uvreda koje mu je nanio, uvrijedivši tako i zemlju kojom on, po carskoj milosti, upravlja. Ako krivac ne bude zasluženo kažnjen i ako ga o tome ne obavijeste, uz dužno izvinjenje, biće prisiljen da zabrani svu trgovinu i sve veze s Dubrovnikom, jer bi to značilo da nema ni prijateljstva, ni volje s njihove strane da se održe dobri odnosi, korisni i nama i njima, ali više njima nego nama. Žao mu je takođe što je za pruženo gostoprimstvo, koje ne uskraćujemo nikome dobronamjernom, plaćeno gnusnim izmišljotinama i o njemu lično i o najuglednijim ljudima vilajeta, što pokazuje kako je malo istinoljublja a mnogo mržnje u srcu pomenutog trgovca koji je to pismo pisao. Zato, ako postupe kako je pravo, i ako naše veze ostanu dobre, što od svega srca želi, a što je sigurno i želja časnog senata, neka pošalju pravog prijatelja, i našeg i njihovog, a takvih sigurno ima, jer naše veze nisu od juče, i čovjeka od reda, koji će poštovati običaje i vlast zemlje koja ga prima, a neće pljunuti na naš hljeb i so, niti će se ponašati nedostojno, na sramotu svoju i republike koja ga šalje, niti će sklapati prijateljstvo s najgorim ljudima, kakvih svugdje ima, pa i kod nas, koji ne misle dobro ni sebi ni zemlji koja ih je rodila, a čije je usluge pomenuti trgovac kupio na ružan način, što je časnom senatu svakako poznato.

- Sigurno znaš na koga vezir misli.

- Ne znam.

- Znaš.

Pun je, mekan, obao, zamotan u prostrano svileno odijelo. Liči na staru ženu, kao svi koji godinama čuče uz velikaše.

- Valija želi da se on uhapsi.

- Zašto da se uhapsi? Opravdao se, nije kriv.

- Vidiš, sjetio si se o kome govorim.

Da, sjetio sam se, znao sam sve čim sam čuo da si došao, znao sam da ćeš tražiti njegovu kožu, ali ga ne dam. Svakog drugog bih pustio, njega ne dam.

Rekao sam defterdaru da je želja svijetlog vezira za mene uvijek bila zapovijest. Zar nisam poslušao sve što je od mene tražio? Ali sad molim da odustane od svoje namjere, zbog ugleda vezirova i zbog pravde. Hasana ljudi vole i cijene, i ne bi im bilo pravo da ga uhapsimo, pogotovo što se zna da nije kriv. Ako valija nije upućen, ja bih otišao da mu sve objasnim i da ga molim za milost.

- U sve je upućen.

- Zašto onda to traži?

- Je li Dubrovčanin kriv? Onda je i Hasan. Možda i više. Od stranca možemo očekivati da bude neprijatelj ove zemlje, od našeg čovjeka ne možemo. Neprirodno je.

Volio bih kad bih smio reći: zar su vezir i ova zemlja isto? Ali u razgovoru s moćnicima čovjek mora da proguta sve pametne razloge, i da prihvati njihov način mišljenja, a to znači da je unaprijed pobijeđen.

Uzalud sam tvrdio da Hasan nije neprijatelj, i da nije kriv; defterdar je samo odmahivao rukom, rekavši da smo slijepo povjerovali u njegovu drsku priču.

- Je li tvrdio da Dubrovčanin nije mogao dobiti odmorne konje u menzilhani? A nisu ni odlazili u menzilhanu.

- Ko to kaže? Muselim?

- Svejedno ko kaže. Tačno je, provjerili smo. I ne samo to, ima i drugih laži u njegovoj priči. Jeste li razgovarali s čovjekom koji je njegovu prijatelju tobože donio pismo iz Dubrovnika? Niste. Lagao je, i kriv je, zato je hapšenje opravdano. A što valija želi da to vi ovdje učinite, to je zato da se ne kaže kako on vrši nasilje, jer nasilje nije, a neće ni da se miješa u vaše poslove. Svako treba da izvrši svoje, po savjesti.

- Po kakvoj savjesti? Hasan mi je najbolji prijatelj, jedini.

- U toliko bolje. Svako će vidjeti da nije po srijedi osveta, već pravda.

- Molim vezira i tebe da me poštedite u ovom slučaju. Ako bih pristao, učinio bih strašnu stvar.

- Učinio bi pametnu stvar. Jer, valija se pita, kako su oni mogli tako brzo doznati za sve.

Eto, svojim mlitavim rukama počeo je da mi steže čvrstu omcu oko vrata.

- Hoćeš li da kažeš da valija sumnja u mene?

- Hoću da kažem, kako bi za sudiju najbolje bilo kad ne bi imao prijatelja. Nikad. Ni jednog. Jer, ljudi griješe.

- A ako ga ima?

- Onda mora da bira: ili prijatelj ili pravda.

- Neću se ogriješiti ni o prijatelja ni o pravdu. Nije kriv. Ne mogu to učiniti.

- Tvoja stvar. Vezir te ne prisiljava ninašto. Samo...

Znao sam ja to samo. Oblijetalo je oko mene kao crna ptica, stajalo odasvud kao zatvoreni krug uperenih kopalja. Znao sam, a govorio sebi odlučno: ne dam prijatelja. Bila je to hrabrost koja mi nije donijela olakšanje. Sjenka oko mene postala je još crnja.