Derviš i smrt

Stradalnike, koji su ležali pobijeni pod crnom posavskom zemljom, ili su se vukli dalekim putevima u progonstvo, nazivao je samoubicama i bošnjačkim ludama. - Naša oduševljenja, govorio je, isto su toliko opasna koliko i naša nerazumnost. Šta su mislili, ako su išta mislili? Da će izaći na kraj s carskom vojskom, kojoj nije potrebna hrabrost ni oduševljenje, jer je naoružana i bezobzirna? Ili su se nadali da će ih ostaviti na miru, kao da iko može pustiti da se iskra razgori, ma koliko kuća bila trošna? Zar nam već nije dosta snage što klade valja i praznog junaštva iza kojeg ostaje samo pustoš? Zar nerazumni očevi smiju tako da određuju sudbinu svoje djece, ostavljajući im u amanet patnju, glad, dugo siromaštvo, strah od svoje sjenke, kukavičluk kroz pasove, ubošku slavu žrtve?

Ili je govorio sasvim drukčije, da ništa toliko ne unižava kao kukavičko pristajanje i sitničava razumnost. Toliko smo podređeni nečijoj tuđoj volji, izvan i iznad svoje, da to postaje naša kob. Najbolji ljudi, u najboljim svojim časovima, otimaju se iz te nemoći i zavisnosti. Nepriznavanje slabosti to je već pobjeda, osvajanje, koje će jednom, u budućnosti, postati trajnije i prostranije, i onda to nije pokušaj već početak, nije prkos već samopoštovanje.

Slušao sam i čekao da ga to prođe, jer znam da su kratkotrajna i njegova oduševljenja i njegova ogorčenja. Jedna jedina ludost mu je dugotrajna, ljubav prema Dubrovkinji, ali ona je zaista toliko neobjašnjiva, da je više potreba za ljubavlju nego sama ljubav. On se ne ostvaruje, ne prepoznaje, ne smješta u određen prostor; sve pokušava a ništa ne dovršava, dopuštajući da uvijek bude promašen. Promašiće i u plemenitosti.

Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišice, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. - Džemail je naša prava slika, bosanska - rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

- Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

Zaključak je prilično neočekivan, kao što je i cijelo razmišljanje čudno. Ali je zgodno, jer može da objasni sve što čovjek učini ili neće da učini. Ja nisam bolovao od te istorijske i zavičajne bolesti, budući da sam vjerom vezan za vječnu istinu i za široke prostore svijeta. Njegovo stanovište je usko, ali se nisam sporio s njim, zato što sam imao važnijih briga, zato što mi je prijatelj, i zato što sam držao da je misao doduše raskolnička ali bezopasna, jer guši sama sebe. Čak mi je ponešto objasnila ta izmišljena muka, koja je neka vrsta pjesničkog objašnjenja njegove promašenosti, ili opravdavanje velikog pametnog djeteta, svjesnog da uzalud traći svoj život. U stvari, bogat a pošten, šta je mogao drugo da učini? Nije sam stekao bogatstvo, pa ga nije ni poštovao, ali nije želio ni da ga se liši. Zato je vještački namještao da ga život žulja, izmišljajući ove male zanimljive laži, da bi umirio savjest.

Prevario sam se i u tome, kao i mnogo čemu što se ticalo Hasana.

Opet je prošlo dosta vremena kako nisam ništa zabilježio. Život je postao mučan.