Derviš i smrt

Otkrila se, ne osvrćući se na nas, i kleknula nad mejtom. Gledala ga je dugo, bez pokreta, bez uzdaha, bez riječi, pa se sagla i poljubila ga u rame i u čelo. Pažljivo mu obrisavši lice svilenom mahramom, zadržala je ruku na njegovom žutom obrazu. Prsti su joj drhtali.

Zar ga je zaista žalila? Očekivao sam stav žalosti, duboku pogruženost, čak i plač, ali nikako drhtave prste na mrtvačevu licu. Porazila me i nježnost s kojom mu je otirala krv, kao djetetu, meko, da ga ne povrijedi, da ga ne zaboli.

Prišao sam joj kad je ustala.

- Hoćeš li da se odmah prenese kući?

Okrenula je glavu prema meni tako naglo, kao da sam je udario. Tek docnije sam se sjetio da su joj oči bile podvučene surmom i pune suza.

Je li joj bilo lakše kad je čula nego kad je vidjela? Ali tada na to nisam obratio pažnju, jer me začudio pogled kojim me odgurnula, opekla, probola, pogled smrtnog neprijatelja.

Zbunila me i ta prijetnja i ta neočekivana tuga. Možda nije bilo tako gluho u onoj pustoj kući, možda će tek sada biti. Ne znajući zašto, nemajući nikakva stvarnog razloga, požalio sam i nju i sebe. Osjećao sam se prazan i usamljen, kao i ona. Možda zbog umora što je pao po meni, kao sumrak.

Docnije sam se sjetio kako mi se učinila lijepa, ljepša nego i one večeri u velikoj kući, zbog očiju blistavih od suza, i zbog izraza lica zanesenog mržnjom. Jedna ruka, uznemirena, zaboravljena, ispuzala je ispod peševa feredže i zastala na tom bijegu, zbunjena tišinom.

Osjetio sam želju da podmetnem čelo pod tu ruku što je nešto tražila, i da, zatvorenih očiju, zaboravim na umor i na današnji dan. I da se izmirim s njom. I sa svijetom.

Držalo me to mutno raspoloženje i kad sam izašao na sokak, u siv kišni dan, prošaran mokrim pahuljicama snijega, stiješnjen gomilom crnih oblaka što su poklopili svijet.

Vjetar je hujao kroza me, bio sam pusta špilja.

Kako se liječi prazno srce, Ishače, prikazo, što je uvijek nanovo izmišlja moja nemoć?

Hodao sam bez cilja, stajao pred hanom, dugo gledajući karavan što je tek prispio, i nisam znao je li dobro ili rđavo biti putnik, zaustavio se nad Harunovim grobom, i nisam imao ništa da mu kažem, čak ni to kako se osjeća pobjednik.

Trebalo je da odem u tekiju, da ostanem sam, da vratim snagu. Ali nisam mogao ni na to da se odlučim.

Tada je naišao Mula-Jusuf, i moje bezvoljnosti je nestalo, kao da se magla digla. Dok je važniji dio posla bio preda mnom, nisam mislio o njemu. Sad je izronio, kao iz vode, i neugodno me podsjetio na sebe.

Hasan me traži, rekao je, i moli da dođem hadži-Sinanudinovoj kući.

I na hadži-Sinanudina sam zaboravio. Zar je već kod kuće?

Ispričao je, kratko, više zato što sam ja tražio nego što je sam želio, kako je jutros Hasan saznao da je muselim poslao hadži-Sinanudina pod stražom u vrandučki grad, odakle se malo ko vraća, i sa svojim momcima odjurio prema Vranduku, ali bi uzalud satrli konje da voda nije odnijela neki most pred gradom, pa su stigli stražu i oteli hadži-Sinanudina. Sklonili su ga u jedno selo, i poslali po njega čim su čuli šta se desilo.

U drugoj prilici i iz drugih usta više bi me zanimala ova priča. Sad sam sumnjičavo posmatrao mladića. Učinio mi se hladan i uzdržan. Govorio je nevoljko, kao da se mene sve to ne tiče.

Rekao sam, u srdžbi koju teško savladavam pred njim:

- Ne volim kako me gledaš, ne volim kako mi govoriš.

- Kako gledam? Kako govorim?

- Držiš se na odstojanju. I mene držiš na odstojanju. Dobro bi bilo da zaboraviš ono što znaš.

- Zaboravio sam. Ne tiče me se.

- Ne tako! Tiče te se, ali treba da zaboraviš. Sve što sam učinio, nije samo moje.

Iznenadio me odgovorom i natjerao da se ponovo naoružam opreznošću i čvrstinom, koja me maločas bila napustila.

- Pusti me da odem iz tekije - rekao je naglo, ne iznoseći molbu već zahtjev. - Dok me budeš gledao, stalno ću te podsjećati na moguću izdaju.

- Podsjećaćeš me i na bol koji si mi nanio.

- Utoliko gore. Pusti me da odem, da zaboravimo jedan drugoga. Da se oslobodimo straha.

- Bojiš me se?

- Bojim. Kao i ti mene.

- Ne mogu da te pustim. Vezani smo istim lancem.

- Upropastićeš i svoj i moj život.

- Idi u tekiju.

- Ne može se ovako živjeti. Idemo jedan drugome iza peta, kao smrt. Zašto me nisi pustio da umrem?

- Idi u tekiju.

Otišao je, pogružen.

16

Toga dana mi ćemo reći paklu: Jesi li se napunio?

A pakao će odgovoriti: Ima li još?

Snijeg, kiša, magle, niski oblaci. Prethodnice zime dugo prijete, a zima će biti beskonačna, gotovo do Jurjeva. Mislio sam kako muftija već unaprijed pati: šest mjeseci strahuje, šest mjeseci se smrzava. Nisam shvatio zašto ne ode odavdje. Naredio sam da mu se nabave bukova ili hrastova drva, da se prezidaju odžaci i peći i da se loži izvana, iz hodnika, i danju i noću, a sobe da se kade smrekovim grančicama i anduzom.