Derviš i smrt

I ja sam postao zimogrožljiv. U mojoj i hafiz-Muhamedovoj sobi ugodno pucketa vatra u zemljanoj peći s crvenim i plavim lončićima. Najmio sam i novog momka, Mustafa ne stiže, a već je i nepodnošljivo čangrizav, gunđa i mumla kao ostarjeli medvjed. A ne podnosim više hladnu sobu, kao nekad, naročito kad se vratim iz mešćeme, pokisao, i naježen, pun vlage kao podna krpa.

Mnogo se šta promijenilo u mom životu, ali sam ranije navike zadržao. Dopustio sam sebi malo više ugodnosti, ali zaista malo, i više jednostavnosti u ophođenju s ljudima, možda zato što nisam ugrožen, i što mi kadijska čast i zvanje daju prijatan osjećaj sigurnosti. I moći, koju ne tražim, ali je vidim čak i u hafiz-Muhamedovu pogledu, kad uveče uđem u njegovu sobu da ga upitam kako mu je i da li mu štogod treba.

Kadijska dužnost mi ne ostavlja mnogo vremena, i već odavno nisam zavirio u ove zapise. A kad sam ih se sjetio jedne večeri, gotovo sam posumnjao u svoje pamćenje, pročitavši neke listove. Je li moguće da sam to ja pisao, i da sam zaista tako mislio? Najviše me začudila malodušnost. Zar sam toliko mogao sumnjati u božiju pravdu?

U početku me iznenadila ponuda varoških prvaka da primim kadijsko zvanje. Nikad nisam mislio, ni želio, da to budem. Čak bih možda i odbio u drugim prilikama, ali mi se tada učinilo kao spas. Jer sam se odjednom, poslije svega što se desilo u čaršiji, osjetio umoran i klonuo, neugodno svjestan klopke, koja se ne tiče samo mene, i nije od juče. Čovjek je suviše izložen, i potrebna mu je zaštita.

Začudo, brzo sam se saživio s novim položajem, kao da sam dočekao ostvarenje nekog davnog sna. Možda je to zlatna ptica iz djetinjih priča, možda sam potajno, u sebi, čekao ovakvo povjerenje odavno, oduvijek. Što nisam dopuštao da ta maglovita čežnja postane jasna, to je zbog toga što sam se sigurno plašio razočarenja ako se ne ostvari, i otiskivao je u tamni i skriveni prostor duše, kao i sve ostale opasne želje.

Izdigao sam se iznad straha, iznad običnosti, a nisam se više čudio. Ko to svoju sreću smatra nezasluženom?

Stajao sam na prozoru, prve noći, i posmatrao kasabu, onako kako sam zamišljao silahdara, i slušajući uzbunjeni šum krvi, gledao svoju ogromnu sjenku nad dolinom. Odozdo su ljudi, sitni, okretali oči prema meni.

Srećan sam, ali opet, naivan nisam. Znam da su mi pomogle mnoge slučajnosti, što su se nanizale na onaj početni uzrok, nesreću brata Haruna. Pa nisu baš ni slučajnosti: udarac mi je dao snagu, pokrenuo me. Bog je tako htio, ali me ne bi nagradio da sam sjedio s rukama pod pojasom. A izabrali su baš mene, zato što sam bio pomalo junak, pomalo žrtva, pomalo narodni čovjek, ništa odviše, već s mjerom prihvatljivom i za narod i za prvake. A pretegnulo je, izgleda, to što su bili sigurni da će lako vladati sa mnom i činiti što budu htjeli.

- Ti opet misliš da ćeš činiti ono što ti budeš htio - rekao mi je Hasan.

- Činiću ono što mi zakon i savjest nalažu.

- Svako misli da će nadmudriti sve druge, jer je siguran da samo on nije glup. A tako misliti zaista je glupo. Onda smo svi glupi.

Nisam se osjetio povrijeđen. Ova oštrina mi je potvrdila da ga muči neki nemir, ne znam kakav, ali se nadam da je prolazan. Bila bi šteta da potraje duže, šteta i za njega i za mene. Potreban mi je neozlijeđen, bez težine i bez gorke misli. Volio bih ga i ovakvog, volio bih ga ma kakav da je, pogotovu kad sam mu ravan, ali mi je milije da bude moja svijetla strana. On je neobaveznost, slobodni vjetar, vedro nebo. Ono što ja nisam, ali mi ne smeta. Jedini je čovjek koji ne poštuje moj položaj, i žali za mnom ranijim, a ja nastojim da budem što sličniji liku koji on vidi. Ponekad i vjerujem da sam takav. Tražio sam ga, poslije susreta s mrtvim kadijom, bio mi je neophodan, jedini on, samo sam njega želio da vidim, samo je on mogao odagnati moj čudni strah. Vezao sam se za njega, još jednom, zauvijek, i vraćaću ga sebi, kad god to bude potrebno. Ne znam tačno zašto, možda zato što se ne boji života. Ovo mjesto mi daje sigurnost, ali će mi darovati i samoću. Što je veća visina, veća je i pustoš. Zato ću čuvati prijatelja, biće mi vojska i topli zaklon.

Uskoro je ta potreba postala još jača.

Prihvatio sam se teške dužnosti, smatrajući je štitom i oružjem u borbi na koju sam bio prisiljen. Ali nije prošlo mnogo vremena a ja sam morao da se branim. Gromovi, doduše još nisu udarali, ali se čula zloslutna grmljavina.

Dobivši carski berat, kojim je silahdar Mustafa platio svoju zahvalnost i potvrdio moje zvanje, odlučio sam da za sve što učinim, pitam samo svoju savjest. Odmah sam osjetio hladan vjetar oko sebe. Oni koji su me doveli na ovaj položaj, odjednom su zaćutali kad su vidjeli da ne popuštam. Ali su se sve češće počeli javljati glasovi da sam ja kriv za smrt ranijeg kadije. Uzalud sam tražio ljude koji ih pronose, bilo je kao da lovim vjetar. Da li je neko rekao, kad se nije potegla ničija odgovornost, ili su znali i ranije, pa im je sad zatrebalo? Možda me ne bi ni uzeli da sam bio potpuno čist.