Derviš i smrt

Ne znam da li bih i ja popustio, tvrdoglav kakav sam bio, i siguran zbog visoke zaštite, a ne znam da li bi i oni više pristali i na kakav sporazum. Počeli smo da se lovimo.

Uznemiravao me i muselim, i bivši i sadašnji. Bivši je sjedio u svome selu, prijetio i slao pisma u Carigrad. Sadašnji, koji je ranije već bio na muselimskoj dužnosti i znao kako je to mjesto klimavo, lukavo je puštao da sve ide mimo njega, ne zamjerajući se nikome ko bi mu mogao ma čime naškoditi. Saznao sam da je čak obavijestio svoga prethodnika da se skloni prije nego što je poslao sejmene da ga tobože traže. I niko mu to nije uzimao za zlo.

Od kasabalija sam zazirao. Nešto zato što sam ih prezirao, a više zbog toga što sam dobro upamtio koliko je u njima zla i rušilačkog bijesa. Nisam više umio da razgovaram s tim ljudima, jer nisam znao ko su, a oni su osjećali da ih ne volim, i gledali me mrtvo, kao stvar.

Išao sam muftiji. Sve je bilo kao i onda kad sam spašavao brata, igrajući pred njim ludu. Samo što sam sad smatrao da se ne moram ponižavati, bar ne suviše. Pitao je: koji muselim? koji kadija? Ili je počinjao da priča o carigradskom muli, kao da je njega jedinog poznavao na svijetu. A jednom je, kao u najsurovijoj šali, nekom zakašnjelom vezom, izvukao iz sjećanja moga brata Haruna, upitavši me da li je pušten iz tvrđave. Malik je gledao u njega kao u riznicu mudrosti. Na kraju me otpuštao nestrpljivim mahanjem žute ruke, i više nisam ni dolazio tom jadniku, koji bi bio obična budala, da nije muftija. Malik je razglasio da me muftija ne trpi. Svi su u to povjerovali, jer su tako htjeli.

Bio sam odlučio da se odrečem ajluka, ali sam morao da odustanem od te lijepe namjere. Okružio sam se povjerljivim ljudima, da ne pipam po mraku, a oni su me obilato uznemiravali ružnim glasovima koje su čuli ili izmislili. Svi su tako činili, i sve smo znali jedan o drugome, ili smo mislili da znamo. Platio sam Kara-Zaimu da mi javlja što čuje kod muftije. Bog zna ko od ovih mojih prisluškuje moje riječi, za druge!

Jedino je Mula-Jusuf, koga sam zadržao uza se, zbog lijepog rukopisa i zbog opreza, ćutao i mirno radio svoj posao. Vjerujem da mi je vjeran, iz straha. Ali bdijem i nad njim.

Živio sam kao u groznici.

Sve uznemireniji, upustio sam se u rabotu, prilično ružnu, ali objašnjivu. Tražeći zaštitnike, počeo sam da pišem pisma vezirovim doglavnicima, veziru, carskom silahdaru, šaljući darove i tužbe. Darovi su bili korisni, ali tužbe dosadne. I znao sam to, ali nisam mogao drukčije, kao da sam gubio razbor. Bila su to upozorenja da se stane na put bezbožništvu, zazivanja da se spašava ugrožena vjera, vapaji da me ne ostavljaju samog na ovom mjestu toliko važnom za carstvo, i ma koliko da sam osjećao štetnost tih zaklinjanja i proklinjanja, uz koja nisam mogao da ponudim ni savezništva, ni moćnija prijateljstva, ni znatnije koristi, pa sam čak otkrivao koliko sam sam i nemoćan, osjećao sam neopisivo zadovoljstvo da ih šaljem u svijet i čekam neko rješenje. Tako opsađeni vojskovođa, koji je ostao bez vojske, šalje pozive i čeka pomoć.

Treba li i reći da mi to nije pomoglo?

Slomilo je samo šiju pređašnjem muselimu, jer je na moju molbu, da se okonča ovo bezakonje, stigao valijski defterdar, i, pozvavši muselima na razgovor, otpremio ga pod stražom u Travnik, gdje je udavljen.

Okrivljen sam i za ovu smrt. Za uzvrat, valija me obavezao na poslušnost, koju su mu ovdje odavno otkazali. Pristao sam, spašavajući se.

Pomišljao sam da sve ostavim i da se povučem, ali sam znao da je kasno. Srušili bi me čim bih izašao iza ovog mazgala.

(Znam da pričam prebrzo i smušeno, znam koliko preskačem, ali ne mogu drukčije. Sve se stislo oko mene, kao obruč, i nemam ni vremena ni strpljenja da pišem polako i pipavo. Nisam žurio dok sam bio miran, sad trčim, i sabijam, kao da mi je plamen nad glavom. Ne znam ni zašto pišem, ličim na usamljenog samrtnika što okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak o sebi).

I Hasan se sve više udaljava. U početku sam mislio da mu je Mula-Jusuf ispričao o hadži-Sinanudinu, ali sam se uvjerio da je razlog sasvim drugi. Nije ni zbog Dubrovkinje: pobjegla je od naše oštre zime, i znao je da će je proljeće vratiti.

Na nesreću, svoju i moju, otišao je po neke rođake u okolini Tuzle, što su u pobuni stradali, kao i mnogi drugi. Miralaj Osman-beg dobro je obavio svoj posao, pobio, popalio, sa zemlje otjerao, poslao u surgun, i svijet je dočekao zimu u velikoj nevolji. Doveo je te rođake, žene i djecu, i smjestio ih u svojoj kući. Otada je postao sasvim drugi čovjek, težak, zamoran, dosadan. Pričao je o raskopanom životu, o zgarištima, nesahranjenim mrtvacima, i naročito o djeci, pored popaljenih kuća, gladnoj, unezvijerenoj, sa živim strahom u očima zbog svega što su vidjela.

Nestalo je njegove bezbrižne površnosti, podrugljive lakoće, vedrog časkanja, građenja mostova od vazdušastih riječi. Uznemireno je govorio samo o toj posavskoj nesreći, i to nekako mučno, bez ranije igrivosti, zamučeno i otežalo.