Derviš i smrt

A što je bivao mučniji, sve više sam mislio na Hasanovu sestru. Pamtio sam njen čudni pogled, i ruku što je odavala tugu. Nije htjela da me pusti u kuću kad sam došao da odbijem ružne glasove od sebe. Onda sam joj poručio da bih je zaprosio, ako pristaje. Odbila me, bez objašnjenja. Saznao sam da je zaista trudna. I da iskreno žali za svojim kadijom. Mislio sam da gleda mojim očima, ona je, izgleda, našla u njemu što niko nije. Ili je bio nježan prema njoj koliko je bio surov prema svakom drugom, a ona je znala samo za tu njegovu stranu. Proći će je ta udovička žalost, ali sam se javio prerano. Šteta. Ženidba s njom najbolje bi me odbranila od optužbi, a ušao bih u uglednu porodicu koja bi mi postala zaštita. Ali eto, Ajni-efendija mi je smetao i iz groba.

Moj dobri Hasan je sasvim poludio. Objašnjavam to time što sve može postati strast što može ući u ljudski mozak. To nije nikakvo objašnjenje, ali je jedino. Nekoliko puta je odlazio u Posavinu, obuzet samo svojom mišlju. Čuo sam da kupuje oduzeta imanja posavskih pobunjenika. Upitao sam njegovog oca da li je to istina. Starac se smiješio lukavo.

- Istina je, kupujemo. To je dobar posao, prodavaće se jevtino.

- Imaš li novac?

- Imam.

- Zašto onda pozajmljuješ?

- Sve ti znaš. Hoću da kupim dosta, zato pozajmljujem. Ovakav posao nisam u životu napravio.

- Uzimaš sirotinjsko?

- Uzimam.

Smijao se veselo, kao dijete. Ovo će ga podići na noge. I on je pobenavio, iz ljubavi prema sinu. Uzroci su različiti, ali su posljediće iste. Uništiće se.

- Ovo će dići bolest sa tebe - smijao sam se i ja, veseo kao i on, veseo kako odavno nisam bio.

- Osjećam kako prezdravljam.

- Bićeš zdrav i siromašan. Je li to sreća?

- Biću zdrav i neću imati šta da jedem. Ne znam je li to sreća.

- Ko će te hraniti? Sin ili kćerka? Mogu ti i ja slati tekijsku hranu. I tako se može živjeti.

- Stajaću u redu pred imaretom.

Smijali smo se, kao šašavi, smijali smo se, kao da je sve to najljepša šala, kao da je nešto mudro i korisno. Smijali smo se, zato što se čovjek uništava.

- Zar znaš, lukavče? - pitao me. - Odakle znaš? Zašto ne vjeruješ da pravim dobar posao?

- Znam. Kako biste vas dvojica mogli učiniti nešto pametno? Naročito kad te sin nagovorio? Nije pametno, ali je lijepo.

- Jest, sin me nagovorio. Onda je i pametno i lijepo. Da imaš sina, znao bi to.

- Znao bih kako se od gubitaka pravi radost.

- Zar je to malo?

- Nije malo.

Sigurno neće ostati bez ičega, kupujući oduzeta imanja, da bi na njih smjestili rasturenu sirotinju. Alijagin razbor će odoljeti i svome i sinovljevom oduševljenju, ali će šteta biti velika, jer će se Hasan postarati da učini što više ludosti, kad je već počeo. On sve čini naglo, u zanosu koji ne traje dugo. Sad je uvjeren da je to jedino što treba da uradi, i dok se ne zamori, dok mu ne dosadi, a biće to uskoro, natovariće dosta dugova ocu i sebi na vrat.

Nikad nisam imao ništa, i nisam ni želio da imam, ali je moja seljačka krv sačuvala strah od rasturanja. To je početak bespuća. A ovo je ličilo na pijanstvo, kad čovjek nema mjere, na prejak zamah i zapaljenu krv, kad je zaustavljanje teško, na besmisleno oduševljenje koje ne sagledava posljedice, na Džemaila koji se uništava. Pa ipak, iza svega, što moj razum nije mogao da primi, osjećao sam nekakvo obilje vedrine i jedva uhvatljivi razlog za duboku radost. Zato što je nerazborito, zato što je smiješno, zato što podsjeća na šalu: hajde da učinimo nešto neobično. Zato što je teško naći objašnjenje.

Otrijezniće se, sigurno, kad sve prođe, i vidjeće kako im je plemenitost skupa. Ali će sve postati toliko lijepo, da neće imati prilike za kajanje. Biće zaslijepljeni ponosom zbog pohvala ljudi, koje to ne stoji ni jednog jedinog groša.

A ja sam sve više uviđao da je vlast težak i složen posao. Baktao sam se sa mučnim stvarima, branio se i napadao, kopao rukama i nogama da se održim, zadavao i trpio strah, osjećao kako sa teškoćama i moja moć postaje sve veća, jer više nisam morao da odmjeravam udarce, ali sam s čudnom sjetom i neobjašnjivom zavišću mislio na Hasanovo lice, na radost s kojom se odricao sigurnog oslonca, na nadu koju je probudio u srcima ljudi. Nije mnogo ozbiljno, a opet, liči na nekakvu nesagledanu mogućnost.

Onda se desilo nekoliko važnih događaja.

(Da sam dokoniji, kao nekad, osjećao bih potrebu i zadovoljstvo da razmišljam o tome kako su u stvari slični ostalima, a postali su važni zato što se tiču određenih ljudi, i onda nisu važni događaji sami po sebi, već po zanimanju kojim ih izdvajamo između drugih. Ili nešto slično. Ima nekog posebnog uživanja u tom raspredanju, kao da smo iznad stvari. Sad sam ogrezao u njima, i stižem samo da ih zabilježim).