„Hoču da čujem šta Lanfear ima da kaže.“ Nije gledao u Samaela, ali reči behu njemu namenjene. „To sigurno nije glup pokušaj da nas zastraši.“ Samael trže glavom, dajući znak da se slaže, ili da je prosto razočaran. To je moralo biti dovoljno.
„Svakako nije, ali malo straha nije naodmet.“ Lanfearine oči još behu oprezne, ali glas joj beše jasan kao mirna voda. „Išamael je pokušao da ga sputa i nije uspeo; pokušao je na kraju da ga ubije, ali nije uspeo; ali Išamael je koristio grubosti i zastrašivanje, a grubosti ne prolaze kod Randa al’Tora.“
„Išamael je bio više nego polulud“, promrsi Samael, „i manje nego polučovečan.“
„Zar smo mi to?“, upita Grendal izvijajući obrvu. „Obični ljudi? Začelo smo nešto više. Ovo je ljudsko biće.“ Prstom je pomilovala lice žene koja je klečala. „Moraće se stvoriti nova reč da opiše nas.“
„Šta god da smo“, nastavi Lanfear, „možemo uspeti tamo gde je Išamael omanuo.“ Malčice se prignula napred, kako bi rečima dala dodatnu silu. Lanfear je retko bila napeta. Otkud to sada?
„Zašto samo nas četvoro?“, upita Rafhin. Drugo „zašto" moraće da sačeka.
„Zašto više od četvoro?“, odvrati Lanfear. „Ako spustimo Ponovorođenog Zmaja na kolena pred Velikim gospodarem na Dan povratka, zašto da delimo čast – i nagrade – s drugima ako ne moramo? A možda ga možemo i upotrebiti da – kako si to rekao, Samaele? – da odseče satrulele grane.“
Ovakav odgovor je mogao proći kao razumljiv Rafhinu. Naravno, nije joj verovao, kao ni bilo kome drugom, ali razumeo je častoljublje. Izabrani su spletkarili između sebe sve do dana kada ih je Lijus Terin zarobio zajedno s Velikim gospodarem, a čim su stupili na slobodu počeli su iznova. Morao je, ipak, da se postara da Lanfearina spletka ne poremeti njegove vlastite zamisli. „Nastavi“, kaza on.
„Kao prvo, neko drugi će pokušati da ga sputa. Možda i da ga ubije. Pretpostavljam, Mogedijen ili Demandred. Mogedijen je uvek radila iz senke, a Demandred je oduvek mrzeo Lijusa Terina.“ Samael se nasmeši, možda pomalo gorko, ali njegova mržnja beše bleda senka Demandredove, bez obzira na valjanost povoda.
„Kako znaš da to neće biti neko od nas ovde?“, ljubazno upita Grendal.
Lanfear odgovori s podjednako širokim osmehom, i podjednako malo toplote. „Tako što vas troje niste odlučili da se pokoljete, već da sagradite sebi skrovišta i osigurate svoju moć. Ima i drugih razloga. Rekla sam vam da pomno posmatram Randa al’Tora.“ Govorila je istinu o njima. Rafhin je lično radije koristio diplomatiju i upravljanje drugima nego otvoreno sukobljavanje, iako se ne bi snebivao kada bi i to bilo neophodno. Samael je uvek verovao u vojno osvajanje; ne bi prilazio Lijusu Terinu, čak ni preobraženom u čobanina, sve dok ne bi osigurao pobedu. Grendal je takođe sledila stazu osvajača, iako njeni naumi nisu uključivali ratnike; koliko god da su je obuzimale njene igračke, pravila je isključivo sigurne korake. Svakako otvorenije od ostalih Izabranih, ali nikada preterano. „Znate da mogu da ga posmatram a da ne budem viđena“, nastavi Lanfear, „ali niko od vas ne sme dopustiti da bude primećen. Moramo ga izvući...“
Grendal se radoznalo nagnula prema njoj, a kako je priča odmicala, i Samael poče da klima glavom. Rafhin se uzdržavao od suda. Moguće je da će uspeti. Ali ako tako ne bude... Već je video nekoliko načina da preokrene događaje u svoju korist. Moguće je da će ovo zaista proći veoma povoljno.
1
Raspirivanje plamena
Točak vremena se okreće, i Doba dolaze i prolaze, ostavljajući za sobom sećanja koja prerastaju u legende. Legende blede i postaju mitovi, a čak i oni budu davno zaboravljeni kada ponovo naiđe Doba koje ih je porodilo. U jednom od tih razdoblja, koje su neki zvali Treće doba – Doba koje tek treba da dođe, Doba davno prošlo – vetar je hujao među ogromnim drvečem mesta zvanog Braemska šuma. Taj vetar nije bio početak. Okretanju Točka vremena nema ni početka ni kraja. Ali bio je to
Leteo je ka jugu i zapadu, sparušen, obasjan suncem od rastopljenog zlata. Zemlja pod njim već mnogo nedelja nije videla kišu, a pozna letnja vrelina svakim danom bivala je sve snažnija. Drveće beše prošarano prerano sasušenim smeđim lišćem, a na mestu nekadašnjih potočića peklo se golo kamenje. Na jednoj čistini, s koje je trava nestala i gde je tle bilo vezano još samo korenjem svelog grmlja, vetar je počeo da razotkriva davno sahranjene stene. Bile su okrunjene i išibane vremenom, i nijedno ljudsko oko ne bi u njima prepoznalo ostatke grada koji pamte još jedino priče.