„Tvoj kaf, general-barjaktare.“ Spustivši poslužavnik na rub stola s kartom, on jednu šolju pažljivo napuni crnom tekućinom, krajičkom oka gledajući Kejrida. Otprilike srednjih godina, za pojasom je nosio dva duga noža, a šake su mu bile u žuljevima kakvi se dobijaju od čestog rukovanja noževima. Kejrid oseti da je taj čovek u bliskom srodstvu sa Ađimburom – makar duhovnom ako ne već krvnom. Te tamne oči nikako nisu mogle da siđu s Kensadskih brda. „Čekao sam da ostali odu, pošto još malo pa neće imati ni za tebe. Zaista ne znam kada ću dobiti još.“
„Kejride, jesi li za kaf?“ Bilo je očigledno kako mu ga Lun nevoljno nudi, ali to ne može da izbegne. Zbog tako velike uvrede, Kejrid bi bio primoran da ga ubije. Ili je taj Čovek začelo tako mislio.
„Sa zadovoljstvom“, odgovori Kejrid. Spustivši kalpak pored poslužavnika, skide čelične rukavice i spusti ih pored njega.
Sluga napuni drugu šoljicu, pa krenu prema uglu šatora, ali Lun mu kaza: „Mantuale, to će za sada biti sve.“ Zdepasti čovek stade da okleva, odmeravajući Kejrida, pa se tek onda nakloni Lunu, dodirujući vrhovima prstiju oči i usne, i ode.
„Mantual se ponaša previše zaštitnički prema meni“, objasni Lun. Očigledno da nije želeo da objašnjava, ali jeste želeo da izbegne privid otvorene uvrede. „Čudan čovek. Priljubio se uz mene pre mnogo godina u Puđiliju, pa je nekako postigao da postane moj lični sluga. Mislim da bi ostao i da prestanem da ga plaćam.“ Da, vrlo blizak rod Ađimburi.
Neko vreme jednostavno su srkutali kaf, vrhovima prstiju držeći šoljice i uživajući u gorčini. Izgleda da je reč o čistom kafu sa planine Iđaz koji je – ako je zaista tako – veoma skup. Kejridova zaliha crnih zrnaca, koja sasvim sigurno nisu bila s planine Iđaz presušila je pre nedelju dana, pa se iznenadio koliko mu nedostaje da pije kaf. Ranije mu nikada nije smetalo da bude bez bilo čega, kada za tim postoji potreba. Kada ispiše po jednu šoljicu, Lun ih napuni.
„Hteo si da mi ispričaš o tim poteškoćama“, ponuka ga Kejrid sada kada više nije nepristojno zapodenuti razgovor. Uvek se trudio da bude učtiv, čak i prema ljudima koje će ubiti, a nepristojnost bi tom čoveku samo zavezala jezik.
Lun spusti šoljicu i nasloni se pesnicama na sto, mršteći se na kartu. Mali crveni klinovi koji su nosili sićušne barjake od hartije bili su raštrkani po karti, označavajući seanšanske jedinice u pokretu, dok crvene zvezde označavaju jedinice što su držale neki položaj. Karta je bila načičkana malim crvenim diskovima što su označavali mesta sukoba, ali – čudnovato – nije bilo nijednog belog diska koji označava neprijatelja. Nijednog.
„Poslednje nedelje“, poče Lun, „odigrala su se četiri značajna sukoba i preko šezdeset zaseda, čarki i napada. Mnogi od tih napada bili su veoma veliki, a sve se to dešavalo preko površine od tri stotine milja.“ To je obuhvatalo bezmalo čitavu kartu. Glas mu je bio ukočen. Očigledno, da ima izbora, ništa ne bi rekao Kejridu. Ali onih pola koraka nije mu ostavljalo nikakvog izbora. „Suprotna strana mora da ima na raspolaganju šest do osam različitih vojski. U noći nakon prvog značajnog sukoba odigralo se devet velikih napada, a svaki od njih je bio četrdeset do pedeset milja od poprišta bitke. Niti je reč bila o malim vojskama, barem ne kada se računaju sve skupa – ali ne možemo da ih nađemo, niti iko ima ikakvu bezočnu predstavu odakle su dospele. Ko god da su, imaju sa sobom damane, one Aes Sedai, a možda i one proklete Aša’mane. Ljudi su bili rastrzani praskovima za koje naše damane kažu da ih nije izazvala Moć.“
Kejrid srknu kaf. Taj čovek ne razmišlja kako treba. Da neprijatelj ima Aes Sedai i Aša’mane, mogao bi se pomoću stvari koja se zove Putovanje premestiti koliko god daleko hoće samo jednim korakom. Ali da to mogu da učine, zašto ne bi sa svojim plenom pobegli tamo gde je za njih bezbedno? Možda ne mogu sve Aes Sedai i svi Aša’mani da Putuju, ali to otvara nova pitanja: zašto nisu poslali one koji mogu? Možda su jedine Aes Sedai one damane ukradene iz Tarezinske palate. Prema izveštajima, nijedna od njih nije imala nikakve predstave kako da Putuje. To već ima smisla. „Šta zarobljenici imaju da kažu o tome ko ih je poslao?“