U trenutku je posegao za Izvorom, izatkao prolaz i skočio kroz njega s munjom spremnom da mu poleti iz šake. Bila je to velika odaja, osvetljena ogromnim zlatnim stajaćim lampama sa ogledalima i drugim, koje su visile s lanaca na tavanici, sa snežno belim mermernim zidovima prekrivenim frizovima što su pokazivali bitke i brodove kako se okupljaju pred močvarama okruženom lukom samog Ilijana. Na udaljenoj strani odaje, devet bogato izrezbarenih i pozlaćenih naslonjača stajalo je poput tronova izdignutih na postolju do koga se dolazilo preko visokih stepenika, a stolica u sredini bila je višeg naslona negoli ostale. Pre nego što je uspeo da otpusti prolaz za sobom, vrh kule gde beše stajao razlete se u paramparčad. Osetio je talas Vatre i Zemlje kad je oluja od prašine i komadića kamena uletela kroz prolaz, oborivši ga na lice. Dok je padao, osetio je kako ga bol probada sa strane, poput oštrog crvenog koplja koje se zarivalo u Prazninu po kojoj je plutao, a to ga je, koliko i bilo šta drugo, nateralo da otpusti prolaz. Bio je to tuđ bol; bila je to tuđa slabost. Mogao je da ih ne primećuje, u Praznini.
Pomerio se, primoravajući na napor mišiće nekog drugog čoveka, podigao se i oteturao krivudavo trčeći prema postoljima baš kada je na stotine crvenih žižaka progorelo tavanicu, pa potom progorelo i kroz morsko plavi mermerni patos, ostavljajući širok krug oko mesta na kome je bio stajao i gde je talog njegove kapije još uvek bledeo. Jedan je proleteo kroz petu njegove čizme, kroz njegovu petu, a on je čuo kako je vrisnuo kada je padao. Nije njegov bol, ni na strani ni u stopalu. Nije njegov.
Otkotrljavši se poleđuške, mogao je da vidi ostatke tih sažižućih crvenih žica kako miruju, dovoljno svežih da je uspeo da razazna Vatru i Vazduh izatkane na njemu nepoznat način. To je bilo dovoljno da tačno odredi iz kog su pravca došle. Crne rupe na podu i majstorski ukrašenoj beloj gipsanoj tavanici visoko gore šištali su i glasno krčkali od dodira s vazduhom.
On podiže ruke i izatka kobnu vatru. Počeo je da je tka. Neko drugi oseti žar u obrazu jer se setio šamara, a Kecuejnin glas šištao je i krčkao u njegovoj glavi poput rupa koje su crveni žišci načinili
Tek pošto je to uradio, palo mu je na pamet da je možda nekoga bilo između njega i Samaela. Nameravao je da na današnji dan vidi Samaela mrtvog, ali ako bi to mogao da učini a da pri tom ne ubije nikoga drugog.... Tokovi nestadoše dok se ponovo dizao na noge i užurbano šepao ka vratima na strani dvorane, visokim, čija je svaka ravna površina bila ukrašena sa po devet zlatnih pčela veličine njegove pesnice.
Malim tokom Vazduha otvorio je vrata pre nego što je i stigao do njih, suviše malim da bi se osetio na bilo kojoj razdaljini. Isteturavši u hodnik, on se spusti na koleno. Bočna strana onog drugog čoveka bila je u vatri, a peta je bila pravo mučenje. Rand isuka mač, pa se nasloni na njega, čekajući. Glatko izbrijani tip bucmastih obraza proviri iza ugla malo niže dole; ukazalo se dovoljno od njegovog kaputa da bi bio prepoznat kao sluga. Bar je taj kaput, sa jedne strane zelen, a sa druge žut, delovao kao livreja. Čova je ugledao Randa pa se, vrlo polako, kao da je mislio kako neće biti primećen ako se pomera dovoljno sporo, lagano nestao s vidika. Pre ili kasnije, Samael će morati da...
„Ilijan pripada meni!“ Taj je glas tutnjao vazduhom, sa svih strana, a Rand opsova. To mora da je bilo isto tkanje koje je i on upotrebio, ili nešto nalik tome; zahtevalo je tako malo Moći da on možda ne bi ni osetio same tokove i da se nalazio na deset koraka od čoveka. „Ilijan je moj! Neću da uništavam ono što mi pripada samo da bih tebe ubio, a neću ni tebi dopustiti da ga uništiš. Imaš li smelosti da pođeš ovamo, za mnom? Imaš li hrabrosti da me ponovo pratiš?“ Prikriveno podrugljivi ton pojavio se u tom gromovitom glasu. „Imaš li hrabrosti?“ Negde gore, iznad njega, jedan se prolaz otvorio i zatvorio; Rand ni najmanje nije sumnjao da se upravo to dogodilo.
Hrabrost? Ima li on