Читаем Ponovorođeni Zmaj полностью

Nagurao je svu svoju odeću i ćebad u kožnu torbu i zabacio je na jedno rame, a smotuljak vatrometa na drugo. Plašt mu je sve to pokrivao, ali napred se malo razdvojio. Bolje da on pokisne, nego vatromet. On je mogao da se osuši i da bude kao nov; jedan opit s vedrom vode pokazao je da to nije slučaj s vatrometom. Izgleda da je Randov stari bio u pravu. Met je uvek mislio da Seoski savet neće da ih pušta po kiši jer bolje izgleda kada je vedra noć.

„Zar nećeš da prodaš te stvari?“ Tom ogrnu svoj zabavljački plašt. Pokrio je kožne kutije s harfom i flautom, ali zavežljaj odeće i ćebadi bio mu je na leđima preko plašta sa zakrpama.

„Ne dok ne shvatim kako radi, Tome. Sem toga, pomisli kako će biti sjajno kada ih sve ispalim.“

Zabavljač se strese. „Sve dok to ne bude odjednom, dečko. Sve dok ih za večerom ne baciš u kamin. Kako se ponašaš s njima, sve je moguće. Sreća tvoja što nas kapetan pre dva dana nije izbacio s broda.“

„Ne bi on to“, nasmeja se Met. „Ne kada je u igri kesa zlata. Je li, Derne?“

Dern se igrao kesom. „Nisam ranije pitao, ah sada si mi dao zlato, i nećeš ga dobiti natrag. Čemu sve ovo? Sva ova plamena brzina.“

„Opklada, Derne.“ Met zevnu i uze štap, spreman da krene. „Opklada.“

„Opklada!“ Dern se zablenu u tešku kesu. Još jedna takva bila je u njegovom sanduku s novcem. „Mora da je vredna ognjenog mu kraljevstva!“

„I više od toga“, odvrati Met.

Kiša je toliko lila da nije video drveni most koji je s broda vodio na dok, izuzev kad bi munje sevnule iznad grada; od pljuska nije mogao ni da razmišlja. Ali video je kako svetla gore u prozorima niz ulicu. Tamo negde biće gostionica. Kapetan nije izašao na palubu da ih isprati na obalu, niti je ikoga od njegove posade bilo napolju na kiši. Met i Tom sami siđoše na kameni dok.

Met opsova kada mu čizme potonuše u blatnjavu ulicu, ali nije imao kud nego da produži što brže može, iako su mu čizme i donji deo štapa otežali od blata. Vazduh se osećao na ribu, težak čak i po kiši. „Pronaći ćemo gostionicu“, glasno reče, da bi ga Tom čuo, „a onda ću ja poći u potragu.“

„Po ovom vremenu?“ – viknu Tom. Kiša mu se slivala niz lice, ali više se trudio da zaštiti svoje instrumente no da pokrije lice.

„Komar je mogao pre nas da pođe iz Kaemlina. Ako je imao dobrog konja, a ne lešine kao mi, mogao je da se ukrca na brod čitav dan pre nas. Ne znam koliko smo ga sustigli s onim tupanom Dernom.“

„Bilo je to brzo putovanje“, kaza Tom. „Njegov brod zaslužuje svoje ime.“

„Bilo kako bilo. Tome, kiša ili bez kiše, moram da ga pronađem pre no što on pronađe Egvenu, Ninaevu i Elejnu.“

„Nekoliko sati više ili manje ništa neće promeniti, dečko. U ovako velikom gradu ima na stotine gostionica. Van zidina verovatno još toliko. Neke od njih su male, sa svega desetak soba za izdavanje. Tako male da bi čovek mogao da prođe pored njih a da ih ne primeti.“ Zabavljač jače navuče kapuljaču plašta, gunđajući sebi u bradu. „Biće nam potrebne nedelje da ih sve pretražimo. Ali isto toliko i Komaru. Možemo da provedemo jednu noć na suvom. Možeš da se kladiš u svaki novčić što ti je ostao da Komar neće ići naokolo po kiši.“

Met odmahnu glavom. Sićušna gostionica s desetak soba. Pre no što je otišao iz Emondovog Polja, najveća zgrada koju je ikada video bila je gostionica Kod Vinskog izvora. Sumnjao je da Bran al’Ver ima više od desetak soba za izdavanje. Egvena je s roditeljima i sestrama živela u sobama na pročelju prvog sprata. Oganj me spalio, ponekad mislim da nije trebalo da odlazimo iz Emondovog Polja. Ali Rand je svakako morao, a Egvena bi verovatno umrla da nije otišla u Tar Valon. A sada može da pogine jer je otišla. Ne bi mogao da se vrati životu na selu; krave i ovce se ne kockaju. Ali Perin još može da se vrati kući. Idi kući, Perine, uhvati sebe kako misli. Vrati se kući, dok još možeš. Prenu se. Budalo! Zašto bi on to hteo? Pomisli na krevet, ali uguši tu misao. Ne još.

Munja sevnu preko neba i surovom svetlošću obasja uzanu kuću sa svežnjem bilja u prozoru, i čvrsto zatvorenu radnju, grnčarsku – sudeći po tabli s činijama i tanjirima. Met zevnu, pogrbi ramena zbog kiše i pokuša da brže otima čizme iz blata.

„Mislim da na ovaj deo grada slobodno možemo zaboraviti, Tome“, viknu. „Sve ovo blato i smrad ribe. Možeš li zamisliti Ninaevu ili Egvenu – a kamoli Elejnu! – da odluče ovde da ostanu? Žene vole uredno, Tome, i da lepo miriše.“

„Može biti, dečko“, promrmlja Tom, pa se zakašlja. „Iznenadio bi se šta su žene sve spremne da trpe. Ali može biti.“

Pridržavajući plašt da zaštiti vatromet. Met produži korak. „Hajdemo, Tome. Želim da noćas pronađem ili Komara, ili devojke.“

Tom odšepa za njim, povremeno kašljući.

Перейти на страницу:

Все книги серии Točak vremena

Похожие книги