Miradž lagano klimnu glavom. Pet hiljada ljudi koju su se pomerali unaokolo pomoću Jedne moći objasnilo bi dosta toga. Koji su bili njeni izvori kada je tako tačno znala brojke? Nije bio tolika budala da to i pita. Sigurno je imala Slušače i Tragače u svojoj službi. A i nju su posmatrali. Pedeset Aša’mana. Sama pomisao na čoveka koji može da usmerava izazivala je u njemu poriv da pljune od gađenja. Glasine su tvrdile da ih iz svih naroda sakuplja Ponovorođeni Zmaj, taj Rand al’Tor, ali nikad nije očekivao da bi ih moglo biti tako puno. Rečeno je da Ponovorođeni Zmaj može da usmerava. To je moglo biti istina, ali on je bio Ponovorođeni Zmaj.
Zmajska proročanstva bila su poznata u Seanšanu i pre no što je Lutair Pendrag započeo Ujedinjavanje. U iskrivljenoj verziji, bilo je rečeno; mnogo drugačijoj od čiste verzije koju je Lutair Pendrag doneo. Miradž je video nekoliko tomova Karetonskog ciklusa odštampanog u ovim zemljama, i oni su takođe bili iskrivljeni nijedan nije pominjao da če on služiti Kristalnom prestolu ali su Proročanstva i dalje bila ukorenjena u umove i srca ljudi. Više od nekolicine nadalo se da će Povratak nastupiti uskoro, da će ove zemlje biti povraćene pre Tarmon Gai’dona, te da će Ponovorođeni Zmaj tako dobiti Poslednju bitku u slavu carice, neka bi živela večno. Carica bi svakako htela da joj al’Tor bude poslat, kako bi mogla da vidi kakav je taj čovek koji će joj služiti. Ne bi bilo više teškoća sa al’Torom kada bi jednom kleknuo pred nju. Malo je bilo onih koji su lako mogli da se otresu strahopoštovanja koje bi osetili klečeći pred Kristalnim prestolom, dok im je žeđ da ga poštuju sušila jezike. Ali delovalo je očigledno da će ukrcavanje momka na brod biti jednostavnije ako se reše Aša’mana svakako su ih se morali rešiti kada al’Tor bude uveliko plovio za Sendar preko Aritskog okeana.
Što ga je vratilo poteškoći koju je pokušavao da izbegne, shvatio je s prigušenim drhtajem. On nije bio čovek koji se krio od teškoća, još manje ih je slepo previđao, ali ovo je bilo drugačije bd ičega sa čim se susreo ranije. Borio se u više od dvadeset bitaka u kojima su damane korišćene na obe strane; znao je njihov način. To nije bio samo napad upotrebom Moći. Iskusna sul’dam je nekako mogla da vidi šta su damane ili marat’damane uradile i damane bi rekla ostalima, tako da su i one mogle da se brane. Da li je sul’dam mogla da vidi i ono što bi muškarac uradio? Još gore...
„Prepustićeš mi sul’dam i damane?“, rekao je. Udahnuvši duboko uprkos sebi dodao je: „Ako su i dalje bolesne, biće to kratka bitka, i krvava. Na našoj strani.“
To je izazvalo novo komešanje među ljudima koji su čekali licima prislonjeni uz tlo. Polovina glasina u kampu bila je o bolesti koja je savladavala sul’dam i damane u njihovim šatorima. Alvin je reagovala vrlo otvoreno i potpuno neprilično za so’đin, besno ga pogledavši. Damane ustuknu, i poče da se trese na mestu gde je ležala. Začudo, i da’kovejl s kosom boje meda takođe je ustuknula.
Osmehujući se, Surot kliznu do mesta gde je da’kovejl klečala. Zašto se osmehivala oskudno odevenoj služavki? Ona poče da mazi pletenice žene koja je klečala, a te usne, nalik laticama ruže, jogunasto se napućiše. Bivša plemkinja sa ovih prostora? Surotine prve reči to su i potvrdile, mada su se očigledno odnosile na njega. „Mali neuspesi plaćaju se malom cenom; veliki neuspesi donose velike, bolne cene. Imaćeš damane koje tražiš, Miradž. I naučićeš te Aša’mane da je trebalo da ostanu na severu. Zbrisaćeš ih s lica zemlje, Aša’mane, vojnike, sve njih. Do poslednjeg čoveka. Miradž. Ja sam govorila.“
„Biće kako kažeš, Surot“, odgovorio joj je. „Biće uništeni. Do poslednjeg čoveka.“ Nije preostalo ništa što bi sada mogao reći. Mada je želeo da mu je odgovorila na pitanje, da li su damane i sul’dam još uvekbile bolesne.
Rand je zauzdao i okrenuo Tai’daišara blizu vrha golog, kamenitog brda da bi gledao kako ostatak njegove male vojske izvire iz prolaza u vazduhu. Čvrsto se držao za Istinski izvor, toliko čvrsto da se činilo kako podrhtava u njegovom stisku. Dok ga je Moć ispunjavala, istovremeno je osećao oštre vrhove na Kruni mačeva koji su mu bockali slepoočnice bolnije nego ikad, ali i potpuno udaljeno, dok je hladnoća jutarnjeg vazduha bila i jača i neprimetnija. Neisceljena rana na boku bila je tup i dalek bol. Lijus Terin delovao je kao da dahće od nesigurnosti. Ili možda od straha. Možda, pošto se prethodnog dana toliko približio smrti, više nije imao toliku želju za umiranjem. Mada, nije on uvek želeo da umre. Jedino što je u njemu bilo nepromenljivo bila je želja za ubijanjem. Koja je, naprosto, često uključivala i želju da ubije samog sebe.