Nije mogao da vidi Tamovo lice na mesečini, ali je osetio težinu njegovog pogleda. „Hoću.“
Tiho kao da je i sam bio senka, kliznuo je u tamu. Prisetio se svih onih igara žmurke sa svojim prijateljima dok su bili deca. Lovili su jedan drugog, trudeći se da ne puste ni glasa dok ne bi dotakli nekog. Nekako nije mogao da se pretvara da je ovo bilo isto.
Šunjajući se od drveta do drveta, pokušao je da osmisli neki plan, ali dok je stigao do ivice šume, i napravio je i odbacio njih desetak. Sve je zavisilo od toga da li su Troloci i dalje bili tamo. Ako su otišli, jednostavno je mogao da ode do kuće i pokupi ono što mu je trebalo. Ali ako su još bili tamo... U tom slučaju, nije mu preostajalo ništa sem da se vrati kod Tama. To mu se baš i nije sviđalo, ali Tamu ništa ne bi pomoglo ako pogine.
Provirio je prema zgradama. Ambar i tor bili su samo mračni oblici na mesečini. Ali, svetlost se videla kroz prednje prozore kuće i kroz otvorena prednja vrata.
Skočio je zgrčeno na piskav krik noćnog sokola, a onda se pribio uz drvo, drhteći. Ovo ga nikuda neće odvesti. Legavši na stomak, počeo je da puzi, nespretno držeći mač pred sobom. Brada mu je bila nabijena u prašinu sve dok nije stigao do tora.
Povijen uz kameni zid, osluškivao je. Nikakav zvuk nije narušavao tišinu noći. Oprezno se opustio dovoljno da pogleda preko zida. Ništa se nije kretalo u dvorištu. Nijedna senka nije treperila u osvetljenim prozorima kuće, ili u dovratku.
Pokušavajući da bude što tiši, prebacio se preko zida sve dok nije mogao da ispruži ruku do jednog od nejasnih oblika. Prsti su mu dotakli kovrdžavu vunu, a onda vlagu; ovca se nije pomerila. U trenu je ostao bez daha i trgnuo se unazad, skoro ispustivši mač koji je pao na zemlju van tora.
Odlučno je sebi rekao kako se ništa nije promenilo. Troloci su završili sa svojim kasapljenjem i otišli. Ponavljajući to, puzao je preko dvorišta, priljubivši se uz zemlju što je više mogao, ali istovremeno pokušavajući da osmatra u svim pravcima. Nikada nije pomislio da će jednog dana zavideti glisti.
Kada je stigao do prednje strane kuće, legao je uza zid ispod razbijenog prozora i počeo da osluškuje. Tupo udaranje srca u ušima bilo je najglasnije što je čuo. Uspravio se lagano i provirio unutra.
Lonac s paprikašem ležao je prevrnut u pepelu ognjišta. Iveri polomljenog drveta bili su razasuti svuda po sobi; ni komad nameštaja nije ostao čitav. Čak je i sto bio prevrnut, a od dve nogare ostali su grubi patrljci. Svaka fioka bila je otvorena i razvaljena, svaki kredenac i orman otvoreni, a mnoga vrata visila su samo na po jednoj šarki. Sve što je bilo u njima bilo je razbacano i prekriveno nečim belim. Brašno i so, sudeći po isečenim džakovima koji su bili bačeni pored kamina. Četiri izvrnuta tela ležala su na gomili među ostacima nameštaja. Troloci.
Rand je prepoznao jednog po ovnujskim rogovima. Ostali su uglavnom bili slični, čak i u razlikama. Odvratna mešavina ljudskih lica deformisanih gubicama, rogovima, perjem i krznom. Njihove šake, gotovo ljudskog oblika, izgledale su još gore. Dvojica su nosili čizme; ostali su imali papke. Gledao je netremice dok ga oči nisu zapekle. Nijedan Trolok se nije pomerio. Mora da su bili mrtvi. A Tam je čekao.
Utrčao je kroz prednja vrata i stao. Pozlilo mu je od smrada. Štala koja mesecima nije bila počišćena bila je jedino što mu je padalo na pamet, a što bi i približno moglo da se uporedi s ovim. Mrlje pogani ružile su zidove. Pokušavajući da diše na usta, počeo je užurbano da pretura po kršu. U jednom od ormarića bila je mešina za vodu.
Preseče ga struganje koje je čuo iza sebe. Okrenuo se, gotovo se prevrnuvši preko ostataka stola. Zadržao se, a zube je stisnuo tako jako da ga je vilica bolela, kako ne bi cvokotali.