„Plamen spalio koliko mi je oko dobro“, odbrusi on i natuknu šešir na glavu. Znao je da bi trebalo da govori tiho, ali ne bi mogao ni turpijom da izgladi grubost u svom glasu. „Zar uvek jašeš kao mesečarska budala? Mogla si da slomiš šiju toj kobili pre nego što je dobila ime. Još gore, mogla si da skršiš svoju šiju. Obećao sam da ću te bezbedno odvesti kući i to i nameravam da uradim. Ako ćeš svaki put kada odeš na jahanje pokušati da se ubiješ, neću te puštati.“ Zažali zbog tih poslednjih reči čim mu skliznuše s jezika. Muškarac se može na takvu pretnju nasmejati, misleći da je reč o šali, možda, ako imaš sreće, ali žena... Sada mu ne preostaje ništa drugo nego da čeka na prasak. Očekivao je da će Aludrini cvetovi noći u poređenju s tim biti blago puckanje.
Ona diže kapuljaču i namesti je, pa ga pogleda i naheri glavu najpre u jednu, pa u drugu stranu. Naposletku, klimnu samoj sebi. „Zvaću je Akejn. To znači
Met trepnu. To je to? Nema urlanja? „Znam. Dobro ime. Priliči joj.“ Šta li sad smera? Ta žena skoro nikada ne čini niti govori ono što on očekuje.
„Igračko, kakvo je ovo mesto?“, upita ga ona, mršteći se na drveće. „Ili bi možda trebalo da kažem, šta je bilo? Znaš li?“
Kako to misli, šta je to mesto? To je krvava šuma, eto šta je. Ali odjednom, nešto što mu se najpre činilo kamenom gromadom tačno ispred njega, skoro u potpunosti pokriveno gustom lozom i puzavicama, pretvori se u ogromnu kamenu glavu, malčice nakrivljenu. Ženska glava, ili mu se barem tako učinilo; oni glatki diskovi verovatno su nekada predstavljali dragulje u njenoj kosi. Kip na kojem je stajala mora da je bio ogroman. Vidi se pun hvat te gromade, ali samo joj oči i teme štrče iz zemlje. A ona duga bela stena preko koje raste korenje jednog hrasta zapravo je deo vitičastog stuba. Svuda oko njih sada je razaznavao delove stubova i velike komade obrađenog kamena, koji su očigledno nekada bili delovi neke veličanstvene građevine, kao i nešto što je začelo bio dva hvata dug kameni mač, a sve je to bilo napola zakopano. Ipak, ruševina gradova i spomenika ima na raznim mestima, a čak i među Aes Sedai malo njih ima predstavu šta je to nekada bilo. Taman što otvori usta kako ne zna, kad kroz drveće ugleda tri visoka brda jedno pored drugog, možda nekih milju daleko od njih. Srednje brdo je bilo rascepljeno pri vrhu, kao da je neko isekao krišku iz njega, dok je brdo sleva imalo dva rascepa. I tada je shvatio. Teško da još negde mogu da postoje tri takva brda.
Ta su se brda zvala Plesači kada je to mesto bilo Londaren Kor, prestonica Eharona. Put iza njih tada je bio kaldrmisan i vodio je kroz srce grada, koji se prostirao miljama unaokolo. Ljudi su govorili da su Ogijeri umeće rada u kamenu koje su razvili u Tar Valonu usavršili u Londaren Koru. Naravno, ljudi iz svih gradova podignutih ogijerskim rukama tvrdili su za svoj grad da je lepši od Tar Valona, time samo potvrđujući da je Tar Valon merilo po kojem se svi ravnaju. Imao je čitav niz uspomena na taj grad – ples na jednom balu u Mesečevoj palati, bančenje u vojničkim krčmama u kojima su plesačice s velovima igrale i uvijale se, povorka flauta za vreme Blagoslova mačeva – ali imao je i jednu drugu uspomenu na ta brda, iz vremena skoro pet stotina godina nakon što su Troloci do temelja porušili Londaren Kor, a Eharon stradao u ognju i krvi. Ne zna zašto je bilo neophodno da Nerevan i Esandara upadnu u Šiotu, kako se ta zemlja tada zvala. Ta drevna sećanja behu iscepkana, na ma kako dugo vreme da se odnose, i puna rupa. Na primer, nema predstave zašto su se ta brda zvala Plesači, niti šta je to bio Blagoslov mačeva. Ali pamti kako je bio esandarski plemić u bici koja se odvijala među tim ruševinama i pamti da je gledao ta brda kada je primio strelu u grlo. Mora da je pao iz sedla ne više od pola milje od te tačke gde je sada Kockica, daveći se u sopstvenoj krvi.
Svetlosti,