Opazila je kako Dagdara Finči korača kroz gužvu, široka koliko i bilo koji muškarac na ulici i viša od većine, pa ju je razljutila i Žuta okruglog lica. Jedan od razloga za njen ostanak u Salidaru bilo je proučavanje Žutih, jer one su znale o Lečenju više od svih drugih; svi su to govorili. Ali ako je ijedna od njih znala više od nje, nije bila spremna da to podeli s pukom Prihvaćenom. Trebalo je da Žute s dobrodošlicom dočekaju njenu želju da Isceljuje sve i svja, čak i đa umiruje, ali uopšte nije bilo tako. Dagdara bi je terala da riba pod od jutra do sutra sve dok ne odustane od „budalastih zamisli i traćenja vremena" da se Šerijam nije umešala, dok je Nisao Dačen, sićušna Žuta sa očima koje su mogle pogledom da zakucavaju eksere, odbijala čak i da razgovara s Ninaevom sve dok ona istrajava na pokušajima da „izmeni način na koji je Šara satkana“
Povrh svega toga, njeno čulo za vremenske prilike govorilo joj je da dolazi oluja, da je sada još bliže, dok su je vedro nebo i plameno sunce začikavali.
Mrmljajući sebi u bradu, zavukla je glineni vrč u kola sa drvima koja su prolazila i provukla se kroz pretrpanu ulicu. Nije mogla ništa da radi osim da se neprekidno kreće sve dok Mogedijen ne bude slobodna, a samo je Svetlost znala kada bi to moglo biti. Celo prepodne straćeno, kao i niz straćenih dana pre njega.
Mnoge Aes Sedai su joj se osmehivale i klimale glavom, ali ona je samo jednostavnim osmehom izvinjenja i još bržim korakom, kao da nekud žuri, izbegla da zastaje pred neumitnim pitanjima o novotarijama koje bi se od nje mogle očekivati. U sadašnjem raspoloženju mogla je da im kaže upravo ono što je i mislila, a to bi bilo krajnje glupo. Nije radila ništa.
Naravno, nisu joj se sve osmehivale. Nije samo Nisao gledala pravo kroz Ninaevu; Ninaeva je morala gipko da se ukloni s puta pre nego što je sitna žena nije pregazila. A i jedna nadmena, svetlokosa Aes Sedai isturene brade, koja je jahala visokog uškopljenog riđana kroz gomilu, namrštila se na nju u prolazu oštrim plavim očima. Ninaeva je nije prepoznala. Žena je bila savršeno uredna u jahaćoj haljini od svetlosive svile, ali laki platneni ogrtač za prašinu savijen na prednjem delu njenog sedla govorio je o putovanju i ukazivao na nju kao na pridošlicu. Utisak da je ona tek stigla pojačao je i dugajlija od Zaštitnika u zelenom kaputu koji joj je jahao za petama na visokom sivom bojnom konju i izgledao kao da mu je nelagodno. Zaštitnici
A bio je tu i Uno sa ožiljkom na licu, s perčinom na obrijanoj glavi, i iskopanog oka prekrivenog krpicom sa naslikanom groznom, izbuljenom zamenom. Prekinuvši načas izdiranje na postiđenog mladića u pločastom oklopu koji je stajao i držao uzde konja sa dugim kopljem vezanim za sedlo, Uno joj uputi topao osmeh. Pa, bio bi topao bez tog poveza na oku. Ninaevin izraz lica natera ga da trepne i žurno se vrati grdnji vojnika.
Nisu Uno niti njegov povez izazivali u njoj mučninu. Ne baš. On je pratio nju i Elejnu do Salidara, i jednom je obećao da će ukrasti konje – „pozajmiti”, tako je to nazvao – ukoliko požele da odu. Sada za to nije bilo izgleda. Uno je nosio traku sa zlatnom pletenicom na orukavlju izlizanog tamnog kaputa; bio je zapovednik i obučavao je tešku konjicu za Gareta Brina, previše zauzet time da bi se gnjavio Ninaevom. Ne, to nije bilo tačno. Ako bi mu rekla da želi da ode, on bi obezbedio konje za samo nekoliko sati i ona bi odjahala u pratnji Šijenaraca s perčinima, koji su se zakleli na vernost Randu i bili u Salidaru samo zato što su ih ona i Elejna tu dovele. Samo što bi morala da prizna kako je pogrešila kada je odlučila da ostane, da prizna kako je lagala uvek kada je govorila da je srečna tu gde je. Takva priznanja jednostavno su prevazilazila njene mogućnosti. Unov glavni razlog za ostanak bila je pomisao da treba da