Dve žene se žacnuše. Daiza Kongar, Mudrost ovde, u Emondovom Polju, nije trpela takve besmislice. Zapravo, i više od toga. Ali poklonile su se, promrmljale: „Da, moja gospo", u nesrećnom jednoglasju. Ako već ne Žale, ubrzo će gorko zažaliti što trače Daizino vreme.
Cen Bjui je stupio na mesto dveju žena gotovo pre nego što su i stigle da se udalje vukući noge. Iako se teško oslanjao o štap za hodanje iskrivljen gotovo jednako kao i on, uspeo je da se kitnjasto nakloni, a onda je pokvario utisak prošavši koščatim prstima kroz retku kosu. Kao i obično, izgledao je kao da je spavao u svom grubom smeđem kaputu. „Neka te Svetlost obasja, moja gospo Faila, kao i tvog časnog muža, gospodara Perina.“ Te velike reči zvučale su neobično izgovorene njegovim kreštavim glasom. „Dozvolite da dodam svoje želje onima iz Saveta da budete večito srećni. Tvoja pamet i lepota čine nam život vedrijim, kao i pravda koju proglašavaš.“
Faila zalupka prstima po rukonaslonu stolice pre nego što je stigla samu sebe da spreči. Kitnjaste hvale umesto uobičajenog kiselog gunđanja. Podsećanje na to da on sedi u Seoskom savetu Emondovog Polja, te je tako uticajan čovek koji zaslužuje poštovanje. I igranje na kartu sažaljenja zbog tog štapa; majstor za izradu krovine bio je čio kao neko upola mlađi od njega. Želeo je nešto. „Šta mi to danas donosiš, gosparu Bjui?“
Cen se uspravi, zaboravivši da se podupre štapom. I zaboravi da odstrani jedak prizvuk iz glasa. „Posredi su svi ovi stranci što naviru amo i donose koješta od onog što ovde ne želimo.“ Činilo se da je zaboravio kako je i sam stranac; većina Dvorečana je to zaboravila.„Čudne običaje, gospo. Nedoličnu odeću. Čućeš od žena kako se ove domanske faćkalice oblače, ako već i nisi.“ Zapravo, već je čula, od nekih, mada joj je trenutni sjaj u Cenovom oku saopštio kako bi on zažalio ukoliko bi ona udovoljila takvim zahtevima. „Stranci nam otimaju hranu iz usta, preuzimaju nam poslove. Onaj Tarabonac i njegovi budalasti crepovi, na primer. Vezuje za sebe ruke koje bi se mogle korisno upotrebiti. Baš je njega briga za dobre Dvorečane. Ama, taj...“
Dok se hladila lepezom, prestala je da ga sluša, iako se pravila kao da ga pomno prati; bila je to veština koju je naučila od oca, neophodna u takvim trenucima. Naravno, crepovi gospara Hornvala bili su takmac protiv Cenove krovine.
Nisu svi mislili kao Cen o pridošlicama. Haral Luhan, kovač u Emondovom Polju, uortačio se sa jednim domanskim nožarem i kalajdžijom iz Almotske ravnice, a gospar Ajdear unajmio je tri muškarca i dve žene koji su se razumeli u proizvodnju nameštaja, rezbarenje i pozlatu, mada za to unaokolo svakako nije bilo dovoljno zlata. Njenu i Perinovu stolicu oni su napravili i bile su izvrsne. Kad je već to posredi, i sam Cen uzeo je sebi pet-šest pomagača, među kojima nisu bili svi Dvorečani; mnogo je krovova izgorelo kada su Troloci došli i nove kuće nicale su na sve strane. Perin nije imao nikakvo pravo da je primorava da sluša ove besmislice sama.
Stanovnici Dveju Reka mogli su ga proglasiti svojim gospodarom – što se i dalo očekivati pošto ih je poveo u pobedu nad Trolocima – i on je možda počeo da shvata kako to ne može promeniti – što je svakako trebalo da učini kada su mu se poklonili i nazvali ga gospodarom Perinom u lice odmah pošto im je rekao da tako ne čine – a opet je zagazio u sve ono što ide uz zvanje gospodara, sve ono što je narod
Cen je najzad navalio da priča kao navijen, jedva gutajući pogrde koje su mu bubrile za zubima.