Mislio je da je bezbedan - bar od Seanšana - ali nešto ga je mučilo kao kamen u cipeli. Pa, mučilo ga je nekoliko stvari, a većina njih poticala je od Tuon, ali jedno ga je posebno grizlo. Njen nestanak trebalo bi da je bio zapanjujući kao da sunce nestane u podne, ali nikakva uzbuna nije dignuta. Nikakva! Nema proglasa o nagradama ili ponuđenog otkupa, niti grozničavi vojnici pretražuju sva kola i taljige miljama unaokolo, galopirajući kroz unutrašnjost i preturajući svaki budžak u kojem bi mogla biti sakrivena žena. Ona stara sećanja govorila su mu ponešto o potragama otetih članova kraljevske porodice, ali izuzev vešala i spaljenih brodova u luci, spolja je Ebou Dar izgledao potpuno isto kao i dan pre otmice. Egeanin je tvrdila da se potraga sprovodi u potpunoj tajnosti, da ni mnogi Seanšani verovatno još ne znaju da je Tuon nestala. To je objašnjavala time što bi ta vest bila udarac za Carstvo, zlo znamenje za Povratak i gubitak
Put je bio širok - velika trgovačka avenija, dovoljno široka da se pet ili šest zaprega mimoiđe a da se ne guraju, površine od nabijene zemlje koja se od stotina godina gaženja stvrdnula skoro kao pokoji komad drevne kaldrme što iz nje štrči. Met i Egeanin žurili su da pređu na drugu stranu druma dok se Noel vukao iza njih, između jedne trgovačke povorke koja se kretala prema gradu, a čuvali su je neka žena s ožiljkom na licu i deset zloćudnih muškaraca u kožnim prsnicima prekrivenim tokama, i niza čudnih naseljeničkih kola što su išla na sever, a neka su vukli konji ili mazge, dok su u druga bili upregnuti volovi. Nagurani iza kola, bosonogi dečaci šibama su terali stada četvororogih koza dugih crnih runa i krupne bele krave. Na kraju povorke, jedan čovek u vrečastim plavim pantalonama i s okruglom crvenom kapom vodio je ogromnog grbavog bika, debelim užetom vezanog za brnjicu. Samo da mu nije te odeće, mogao bi biti i iz Dve Reke. Pogledao je Meta i ostale, hodajući u istom smeru, kao da će progovoriti, a onda odmahnuo glavom i nastavio dalje više se ne osvrćući. Zbog Metovog ćopanja nisu se kretali brzo, pa su ih naseljenici lagano ali neumoljivo pretekli.
Pogrbljena i slobodnom rukom držeći šal ispod brade, Egeanin je uzdahnula i olabavila stisak oko Metovih slabina, koji je već počeo da biva bolan. Trenutak kasnije, ispravila se i ošinula pogledom seljakova leđa, kao da je spremna da pojuri za njim i izvuče uši i njemu i njegovom biku. Kao da joj to nije bilo dovoljno, kada se seljak udaljio jedno dvadesetak koraka, krenuo je da se mršti na četu seanšanskih vojnika koji su se Strojevim korakom kretali sredinom puta, i to taman dovoljnom brzinom da ubrzo prestignu naseljenike. Bilo ih je možda dvestotinak i hodali su po četvorica u vrsti, a za njima su sledila kola koja su vukle mazge, pokrivena čvrsto vezanim platnom. Sredina puta bila je namenjena vojnom saobraćaju. Na čelu vojnika na dobrim atovima jahalo je šest zapovednika, koji su se poznavali po kalpacima s retkim perjanicama što su im u potpunosti skrivali lice, sem očiju. Nisu se osvrtali ni levo ni desno, a crveni plaštovi padali su im preko konjskih sapi. Na barjaku iza zapovednika bilo je prikazano nešto nalik na stilizovanu srebrnu glavu strele, ili možda sidro, ukršteno s dugom strelom i krezubom zlatnom munjom, s nekim pismenima i brojevima koja Met nije mogao da razazna od vetra što je zanosio steg, čas tamo čas ovamo. Ljudi na kolima bili su odeveni u tamnoplave kapute i nogavice i imali su četvrtaste crveno-plave kape, ali vojnici su bili još upadljiviji nego većina Seanšana. Njihovi zglavkasti oklopi bili su obojeni u plave pruge, pri kraju ukrštene sa srebrnastobelim i crveno-zlatnim prstenovima, a kalpaci su im bili obojeni u sve četiri boje, tako da su podsećali na lica nekakvih groznih paukova. Za čelo svakog kalpaka bila je prikačena velika kresta sa sidrom - Met je mislio da je to začelo sidro - i strelom i munjom, a svi do jednog sem onih šest zapovednika imali su dvostruko zakrivljene lukove i tobolce za pojasevima, načičkane strelama, nasuprot kratkih mačeva.
„Brodske lukonoše“, progunđa Egeanin, mršteći se na vojnike. Pustila je šal, ali svejedno je slobodnu ruku snažno stiskala u pesnicu. „Krčmarske kavgadžije. Uvek prave nevolje kada su predugo na obali.“