Pitanje: Zar nisi pomislio da je to halucinacija?
Bertonov odgovor: Ne. Mislio sam da je to bila fatamorgana. O halucinaciji nisam mislio, jer sam se osećao sasvim dobro, a i zato što nikad u životu nisam nešto slično video. Kad sam se digao na 300 metara, magla je poda mnom bila iscepana udubljenjima, i izgledala mi je potpuno kao sir. Neke od tih rupa bile su prazne i video sam u njima talasanje okeana, a u drugima je nešto ključalo. Siđoh u jedno od takvih mesta i na četrdeset metara ugledah da pod površinom okeana — ali sasvim plitko — leži stena, koja je ličila na zid veoma velike zgrade; jasno se providela kroz talase i imala je redove pravilnih, pravougaonih otvora, poput prozora; a čak mi se učinilo da se u nekim prozorima nešto pokreće. U to nisam baš sasvim siguran. Taj zid poče polako da se diže i da izranja iz okeana. Niz njega se slivala sluz u čitavim vodopadima i nekakve sluzave tvorevine, neka žiličava zgusnuća. Odjednom se zid prelomi na dva dela i polete u dubinu tako brzo da smesta nestade. Povukoh mašinu još jednom uvis i sada sam leteo iznad same magle, tako da sam je gotovo dodirivao šasijom. Ugledah sledeće prazno levkasto mesto — bilo je valjda nekoliko puta veće od prvoga.
Već izdaleka opazih nešto da pliva, učini mi se, pošto je bilo svetlo, gotovo belo, da je Fehnerov skafandar, tim pre što je oblik podsećao na čoveka. Načinih mašinom zaokret, vrlo oštar, bojao sam se da ne preletim preko tog mesta te da ga više ne nađem; taj oblik se uto lako podiže i izgledalo je kao da pliva ili da do pojasa stoji u vodi. Žurio sam i spustio se tako nisko da osetih udar šasije o nešto meko, o greben talasa, pretpostavljam, jer su na tome mestu bili veliki talasi. Taj čovek, jeste, to je bio čovek, nije imao na sebi skafandar. No ipak se kretao.
Pitanje: Jesi li video njegovo lice?
Bertonov odgovor: Jesam.
Pitanje: Kojeto bio?
Bertonov odgovor: To je bilo dete.
Pitanje: Kakvo dete? Jesi li ga video kad god u životu? Bilo gde?
Bertonov odgovor: Ne. Nikad. U svakom slučaju, ne sećam se. Uostalom, čim sam se približio — a razdvajalo me je od njega oko četrdeset metara, možda nešto više — razabrah da u njemu ijna nešto što ne valja.
Pitanje: Šta pod tim podrazumevaš?
Bertonov odgovor: Odmah ću reći. Najpre nisam znao šta je to. Tek nešto kasnije razabrah: bilo je neobično veliko. Malo je reći ogromno. Imalo je valjda neka četiri metra. Tačno se sećam da se, kad sam šasijom udario o talas, njegovo lice nalazilo nešto iznad mojeg lica, i mada sam sedeo u kabini, ipak sam se morao nalaziti neka tri metra iznad površine okeana.
Pitanje: Ako je bilo takvo veliko, otkud znaš da je bilo dete?
Bertonov odgovor: Zato što je to bilo vrlo malo dete.
Pitanje: Ne misliš, Bertone, da je tvoj odgovor nelogičan?
Bertonov odgovor: Ne. Uopšte nije. Jer sam video njegovo lice. A uostalom, proporcije tela su mu bile detinje. Izgledalo mi je… gotovo kao dojenče. Ne, preterujem. Moglo mu je biti dve ili tri godine. Imalo je crnu kosu i plave oči, ogromne! I bilo je golo. Potpuno golo; kao novorođenče. Bilo je mokro, ili, bolje rečeno, klizavo, koža mu je sva sijala.
Taj prizor je užasno delovao na mene. Više nisam verovao ni u kakvu fatamorganu. Video sam ga previše jasno. Dizalo se i spuštalo, onako kako se dizao i spuštao talas, ali nezavisno od toga i jsamo se kretalo, i to je bilo odvratno!
Pitanje: Zašto? Šta je radilo?
Bertonov odgovor: Izgledalo je, eto, kao u nekom muzeju, kao lutka, ali kao živa lutka. Otvaralo je i zatvaralo usta i pravilo razne pokrete, odvratne. Jeste, jer to nisu bili njegovi pokreti.
Pitanje: Kako to razumeš?
Bertonov odgovor: Nisam mu se približio više od nekih deset metara, dvadeset će biti možda najtačnija procena. Ali već sam rekao kakvo je bilo ogromno i zahvaljujući tome video sam ga čak i previše dobro. Oči su mu sijale i uopšte je davalo utisak živog deteta, samo ti pokreti, kao da je neko pokušavao… kao da ih je neko isprobavao…
Pitanje: Potrudi se da pobliže objasniš šta to znači?
Bertonov odgovor: Ne znam da li ću moći. Stekao sam takav utisak. Bilo je to intuitivno. Nisam o tome razmišljao. Ti pokreti su bili neprirodni.
Pitanje: Hoćeš li da kažeš da su se, recimo, te ruke kretale tako kako ne mogu da se pokreću ljudske ruke, zbog ograničenosti pokretljivosti u zglobovima?
Bertonov odgovor: Ne. Nipošto ne. Samo… ti pokreti nisu imali nikakvog smisla. Svaki pokret uopšteno nešto znači, nečemu služi…
Pitanje: Tako misliš? Pokreti dojenčeta ne moraju ništa da znače.
Bertonov odgovor: Znam to. Ali pokreti dojenčeta su neskladni, nekoordinirani. Uopšteni. A ovi su bili, evo, znam: bili su metodični. Obavljali su se redom, u grupama, u serijama. Kao kad bi neko hteo da ispita šta je to dete kadro da učini s rukama, a šta s trupom i ustima, s licem je bilo najgore, pretpostavljam zato što je lice najizražajnije, a ovo je bilo kao lice… ne, ne umem to da nazovem. Bilo je živo, jeste, ali ipak nije bilo ljudsko. To znači, crte su bile prave ljudske, i oči, i koža, i sve, ali izraz, mimika — nisu bili.