„Baš sam krenula...“, poče Elejna, ali Čanel je zapovednički prekide.
„Imaš li vesti o Talaan? I o Merilili? Da li uopšte pokušavaš da ih pronađeš?“
Elejna duboko udahnu. Od vikanja na Čanel nikada nema koristi. Ta žena je i više nego voljna da vikom odgovori na viku, a retko kada je spremna da sasluša. Ona se
„Vesti su iste kao juče“, odgovori umerenim glasom. Pa, pokuša da zvuči umereno. Ako joj se u glasu zadržao tračak oštrine, vetrotragačica će morati da živi s tim. „Iste kao i prošle nedelje i one nedelje pre toga. Pretražene su sve gostionice u Kaemlinu. Tvoje učenice nema nigde. Merilile nema nigde. Izgleda da im je nekako pošlo za rukom da izađu iz grada.“ Stražarima na kapijama rečeno je da paze na jednu ženu Morskog naroda tetoviranih šaka, ali oni ne bi pokušali da zaustave Aes Sedai, niti da je spreče da sa sobom povede koga god hoće. Kad je već kod toga, plaćenici bi propustili sve koji im ponude nekoliko novčića. „A sada, izvini, baš sam krenula...“
„To nije dovoljno.“ Čanelin glas bio je usijan dovoljno da oprlji kožu. „Vi Aes Sedai držite se zajedno kao ostrige. Merilila je otela Talaan, a ja mislim da je kriješ. Tražićemo ih i uveravam te da ćemo ih naći, a Merilila će biti strogo kažnjena pre nego što bude poslata na brodovlje da ispuni svoj deo pogodbe.“
„Izgleda da si se zaboravila“, kaza joj Birgita. Glas joj beše blag, lice spokojno, ali veza je podrhtavala od gneva. Držala je štap luka pred sobom obema rukama, kao da želi da ih spreči da se stisnu u pesnice. „Povući ćeš svoje optužbe ili ćeš propatiti zbog njih.“ Možda i nema onoliko vlasti nad sobom koliko se čini. Tako se ne ponaša s vetrotragačicama. One su moćne žene među svojim narodom i sviknute na to da se tom moći služe. Ali Birgita nije oklevala. „Prema pogodbi koju je Zaida sklopila, ti si pod vlašću gospe Elejne. Ti si pod
„Ne“, reče Elejna jednako usijanim glasom kao Čanel, iznenadivši samu sebe. „Tragaj koliko god hoćeš, Čanel, i ti i sve tvoje vetrotragačice. Pretražite Kaemlin s kraja na kraj. A kada ne budeš našla ni Talaan ni Merililu,
Čanel se ispravi mršteći se. „A onda bi ti tvrdila da smo prekršile pogodbu. Za poslednjih mesec dana, ako ne i više, radile smo kao u potpalublju. Nećeš nas odbaciti a da ne ispuniš svoju stranu pogodbe. Rinejla, onim Aes Sedai u
Rinejla poče da odvrće srebrni zatvarač s mastionice.
„Bez poruka“, prasnu Čanel. „Idi da im lično kažeš. Smesta.“
Zavrnuvši zatvarač, Rinejla se pokloni tako da je skoro bila vodoravna s podom, pa brzo prinese vrhove prstiju srcu. „Kako zapovedaš“, promrmlja, a lice kao da joj je bilo tamna maska. Nije odugovlačila, već je odmah potrčala u smeru iz kog je došla, noseći kutiju za pisanje pod miškom.