„Vidim da si većinu onih koji te podržavaju napabirčila među decom i Arimilinim otpacima“, kaza Elorijen. Katalin pocrvene kao njena haljina, a Branlet se besno ispravi, no Perival ga uhvati za ruku i odmahnu glavom. Perival je razuman mladić i pametniji nego što bi se to po njegovim godinama reklo. Liru ovoga puta pođe za rukom da se suzdrži, ali Konejl zausti da nešto odbrusi pre nego što umuče na Elejnin strog pogled. Karind samo ravnodušno uzvrati kada je Elorijen zajedljivo pogleda. Karind nije preterano pametna, ali malo toga je dotiče.
„Mora da ste imali razlog zbog kojeg ste zatražili ovaj sastanak“, odvrati Elejna. „Ako je to bilo samo da biste vređali...“ Nije dovršila tu rečenicu. Ima ona svojih razloga zbog kojih je želela da dođe do tog sastanka. Da su zatražili od nje da im dođe pred noge, učinila bi to. A da pritom
Elorijen opet zausti, ali ovoga puta Luan je preseče. „Elejna, došli smo da tražimo primirje.“ Blesak munje obasja severne prozore, kao i one u tavanici, ali razmak između munje i grmljavine govorio je da je sevnula negde daleko.
„Primirje? Jesmo li u ratu, Luane? Je li neko položio pravo na presto, a da ja to nisam čula?“ Šest pari očiju pogleda Dijelin, a ona zagunđa.
„Budale. Pričala sam vam i pričala, a vi niste hteli da mi verujete. Možda ćete poverovati ovome. Kada su Silvaza, Karind i Lir odaslali svoje proglase podrške – i ja sam poslala svoj. Taravini su uz Trakande, i ubrzo će čitav Andor saznati za to.“
Elorijen gnevno pocrvene, ali nekako joj pođe za rukom da čak i to deluje ledeno. Aemlin zamišljeno otpi jedan dobar gutljaj. Aratela dopusti da joj se razočaranje na tren pokaže na licu pre nego što ono opet postade skoro jednako strogo kao Elorijenino.
„Bilo kako bilo“, nastavi Luan, „i dalje želimo... ako već ne primirje, a ono privremeni sporazum.“ On otpi mali gutljaj iz svog pehara s vinom, pa tužno odmahnu glavom. „Čak i da sakupimo sve što imamo, teško će nam biti da porazimo Krajišnike – ali ako ne budemo delali svi zajedno, rasparčaće Andor čim budu rešili da se pokrenu. Iskren da budem, iznenađen sam time što su se toliko dugo i zadržali na jednom mestu. Njihovo ljudstvo bi dosad trebalo da se sasvim odmorilo, čak i nakon hiljadu liga dugog marša.“ Munja jarko obasja južne prozore, a grmljavina tako glasno zatutnja da se prozorska okna zatresoše. To je bilo blizu.
„Što se mene tiče, očekivala sam da će sada već biti u Murandiji“, odgovori Elejna. „Ali verujem da je razlog zbog kojeg su i dalje ulogoreni to što strahuju da će raspiriti rat ako se previše približe Kaemlinu. Izgleda da pokušavaju da nađu put do Murandije služeći se seoskim drumovima. Dobro znate u kakvom su stanju
Elorijen se zagrcnu i izgledalo je kao da će joj parčad leda ispasti iz usta. „A da si ti ita? Trtljaš tu kako nemaš prava da sediš na prestolu –
„Jedne Aes Sedai, Elorijen.“ Elejna diže desnu šaku tako da jasno vide zlatnu Veliku zmiju oko njenog domalog prsta. Glas joj beše leden. Bilo je to jače od nje. „Nisam im se obratila kao kći naslednica, pa čak ni kao Visoko sedište kuće Trakand. S njima sam razgovarala kao Elejna Aes Sedai iz Zelenog ađaha. Da nisam – oni bi svejedno došli. Malo je nedostajalo da im potpuno ponestane hrane za ljude i konje. Da sam pokušala da ih zaustavim, da je bilo ko pokušao da ih zaustavi –
Elorijen trepnu, sva nadurena i ledena, a onda prezrivo frknu i otpi vina.