Često je teško posmatrati je kao Aijelku. Toga jutra je bila u odori od crvenog brokata, privezanoj tako da joj je bila razdrljena skoro do pojasa, što je otkrivalo dobranu polovinu njenih pozamašnih prsa, mada je na sebi imala dovoljno ogrlica, ukrašenih smaragdima, granatima i opalima, kao i niski krupnog biserja, da je bezmalo bila pristojna. Aijeli ne nose prstenje, ali Sevana je na svakom prstu imala bar po jedan prsten sa umetnutim dragim kamenom. Debeli obruč od zlata i granata koji je nosila preko presavijene plave svilene marame uvezane oko do pojasa duge žute kose liči na krunicu, ako već ne na pravu krunu. To nema nikakve veze s Aijelima.
Failu i ostale, šest žena i pet mušakraca, probudili su usred noći kako bi stajali pored Sevaninog kreveta – dva perjana dušeka prebačena jedan preko drugog – u slučaju da se žena probudi i da nešto poželi. Ima li vladara na svetu kojeg i u snu dvori desetina slugu? Jedva se suzdrža da ne zevne. Zbog mnogo čega
Nadala se da Sevana njisli kako je ukroćena zbog toga što je onu noć provela vezana na hladnoći. Samo joj je Rolan sa svojim gorionicima spasio život. Ali nada se da nije zaista ukroćena. Ako se čovek predugo pretvara da je nešto, to se može pretvoriti u istinu. Zarobljenica je manje od dva meseca, ali ne može da se seti pre koliko je tačno dana uhvaćena. Povremeno joj se čini da je već duže od godinu dana u beloj odori. Ponekad se oseća kao da je prirodno što nosi široki opasač i okovratnik od pljosnatih zlatnih karika. To je užasava. Čvrsto se drži nade. Uskoro će pobeći.
„Terava, koliko ćeš još kažnjavati Galinu Sedai?“, odlučno htede da čuje Sevana, mršteći se na Aes Sedai. Terava je prekrštenih nogu sedela ispred nje na plavom jastuku s resama, potpuno pravih leđa i strogog izraza lica. „Sinoć mi je previše zagrejala vodu za kupanje, ali u tolikim je modricama da sam morala narediti da je istuku po tabanima. To nije previše učinkovito kada se mora ostaviti u stanju da hoda.“
Faila je izbegavala da pogleda Galinu otkako ju je Terava uvela u šator, ali pogled joj sam od sebe polete ka njoj kada joj začu ime. Galina je uspravnih leđa klečala na pola puta između dve Aijelke, malo pomerena u stranu, s požutelim modricama na obrazima, a kože mokre i skliske od pljuska kroz koji su je doveli. Stopala i gležnjevi bili su joj blatnjavi. Na sebi je imala samo granatima ukrašene zlatni okovratnik i opasač, tako da se nekako činilo da je