Sevanine zelene oči odgovoriše na njen pogled i ne trepnuvši. Faila je čisto sumnjala da bi ona to mogla. Sevanu žacka kada se ostale Mudre sastaju bez nje i ona to često iskaljuje na svojim gai'šainima, ali sada se nasmešila i otpila gutljaj vina pre nego što je odgovorila strpljivim glasom, kao da objašnjava nekome ko nije dovoljno bistar da je razume. „Ovde je zemlja plodna, a imamo i njihovo seme koje možemo dodati našem. Ko zna kakva je zemlja u planinama? Družine koje se vraćaju s pohoda dovode stoku, ovce i koze. Ovde su pašnjaci dobri. Znaš li za pašnjake u tim planinama, Terava? Ovde imamo više vode nego što je bilo koji klan ikada imao. Znaš li gde je voda u tim planinama? A što se odbrane tiče, ko će nas napasti? Ovi mokrozemci beže od naših kopalja.“
„Ne beže svi“, suvo odvrati Terava. „Neki su čak i dobri u plesanju kopljima. A šta ako Rand al’Tor pošalje na nas neki od ostalih klanova? Toga ne bismo ni bili svesni dok se rogovi ne zatvore oko nas.“ Odjednom se i ona nasmeši, ali oči joj ne behu nasmejane. „Neki kažu da nameravaš da budeš zarobljena i da postaneš gai'šain Randa al’Tora kako bi ga navela da te uzme za ženu. Smešna zamisao, zar ne?“
Faila nije mogla a da se ne lecne. Sevanina luda namera da se uda za Al’Tora –
Sevana svakako nije izgledala kao da joj je smešno. Sevajući očima, nagnu se napred, a odora joj se toliko rastvori da joj se grudi u potpunosti pokazaše. „Ko to kaže? Ko?“ Terava uze pehar i otpi još jedan gutljaj vode. Shvativiši da neće dobiti nikakav odgovor, Sevana se opet zavali u stolicu i namesti odoru. Ali oči su joj i dalje sevale kao uglačani smaragdi i reči joj nisu bile ni najmanje nehajne, već neumoljive kao njen pogled.
Terava joj se izrugnu preko ruba pehara. „Sevana,
Gai’šaini počeše da ulaze u šator, belih odora mokrih od kiše, zadižući rubove do kolena dok nisu ušli unutra. Svi su nosili zlatne okovratnike i opasače. Njihove meke bele čizme s vezicama ostavljale su blatnjave tragove po ćilimima. Kasnije, kada se ti tragove osuše, moraće da ih očiste – ali blato na odori neumitno vodi do batinanja. Sevana hoće da njeni gai'šaini budu besprekorni kada su oko nje. Nijedna Aijelka nije obratila ni trunčicu pažnje na pridošlice.
Sevana kao da beše zatečena onim što je Terava kazala. „Šta te je briga ko je dao dozvolu Kuladinu? Ali to nije bitno“, odmahnu kao da tera muvu kada nije čula odgovor. „Kuladin je mrtav. Rand al’Tor nosi belege, ma kako da ih je dobio. Udaću se za njega i iskoristiću ga. Ako su Aes Sedai mogle da ga drže u šaci, a gledala sam kako ga vode kao malo dete, mogu i ja. Uz malo tvoje pomoći. A pomoći ćeš mi. Saglasna si da vredi ujediniti klanove, bez obzira na to kako će se postići? Nekada si bila.“ U tim rečima nekako je bilo više nego naznake pretnje. „Mi Šaidoi ćemo jednim korakom postati najmoćniji klan.“
Spuštajući kapuljače, novi gai'šaini nemo se rasporediše uz šatorski zid, devet muškaraca i tri žene, a jedna od njih beše i Majgdin. Lice žene s kosom boje sunca beše sumorno, i taj izraz joj se nije skidao s lica od onoga dana kada ju je Terava otkrila u šatoru. Šta god da joj je Terava uradila, Majgdin je samo govorila kako želi da je ubije. Mada je ponekad jecala u snu.
Terava je svoje mišljenje o ujedinjavanju klanova zadržala za sebe. „Mnogi smatraju da ne bi trebalo da ostanemo ovde. Mnogi poglavari septi svakoga jutra pritiskaju crveni disk na svoje nar’bahe. Savetujem ti da poslušaš Mudre.“
Nar’baha? To bi trebalo da znači